Odlomci iz intervjua Nj.E. Ministra inostranih poslova Ruske Federacije g-dina Sergeja LAVROVA "Raša tudej" (RT) od 22. decembra 2021. godine.

Pitanje: Sjedinjene Američke Države uporno ignorišu ruske predloge vezane za kolektivnu bezbjednost, a takođe i molbe da ne prelaze „crvene linije“, koje je povukla Moskva. Ovo se posebno tiče širenja NATO na istok. Vezana su za ovo dva pitanja: -Šta vi mislite sa čim je u vezi ovo ćutanje? - Da li će ga Rusija tolerisati? Da li združeni Zapad u principu može prihvatiti predloge Rusije o mirnoj saradnji?

S.V.Lavrov: Pitanje je, vjerovatno, najaktuelnije. Ne bih ja rekao da se naše inicijative ignorišu. O tome je juče detaljno govorio Predsjednik Rusije, V.V.Putin, govoreći na proširenom kolegijumu Ministarstva odbrane Rusije. On je napomenuo da su tokom posljednje videokonferencije sa Predsjednikom SAD, Dž. Bajdenom, razmatrali ovu temu. Džo Bajden je iskazao spremnost da će razmotriti te uznemirenosti, koje se dotiču ruske strane. Mi smo dali svoju viziju mogućih dogovora. Jedan dokumenat je nacrt dogovora u vezi sa pitanjima bezbjednosti između Ruske Federacije i SAD. Drugi – nacrt sporazuma o rješavanju problema bezbjednosti u okviru odnosa Rusije i NATO. Generalni sekretar Sjevernoatlamtske alijanse, J. Stoltenberg, stalno daje ne sasvim adekvatne izjave. Istina, on se sprema uskoro da ode. Njegov mandat se završava krajem godine. Kažu da će nastaviti da radi u Centralnoj banci Norveške (ili u krajnjem slučaju želi). U Centralnoj banci je neophodno jasno i kontrolisano raditi ono što se nalazi u osnovi funkcionisanja te ili druge ustanove. U osnovi evropske, evroatlantske bezbjednosti nalazi se čitav niz principa, koji su bili usaglašeni i potpisani sa najvišeg nivoa kao politička obaveza, uključujući i osnovni, najbitniji princip – jednake i nepodijeljene bezbjednosti. U skladu sa njim šefovi država i vlada su direktno zapisali da ni jedna država Evroatlantika, ni jedna članica OEBS, neće svoju bezbjednost jačati na račun ograničavanja bezbjednosti drugih. J.Stoltenberg gromoglasno i dovoljno arogantno i nadmeno izjavljuje da niko nema pravo da krši princip Vašingtonskog dogovora, u skladu sa kojim su otvorena vrata za bilo kojeg potencijalnog „aspiranta“, koji želi da se pridruži Oreganizaciji sjevernoatlantskog dogovora. Mi nijesmo dio te strukture, nijesmo potpisnici ovoga dogovora. Ali mi smo potpisnici šireg, opšteregionalnog evroatlantskog dokumenta, koji u sebi sadrži princip nepodijeljene bezbjednosti. Ukoliko gospodin J. Stoltenberg smatra da članice NATO imaju pravo „da pljuju“ na ovaj princip, koji je sadržan u dokumentima, koji su doneseni „na najvišem nivou“, onda mu je, vjerovatno, vrijeme da već ode na drugi posao, zato što se sa svojim obavezama nikako ne snalazi. Što se tiče realne reakcije (ne retoričke, koju sam sada napomenuo) od strane naših američkih kolega, mogao bih reći da je ona poslovna. Održana je serija razgovora na nivou spoljnopolitičkih pomoćnika predsjednika Rusije i SAD. Rezultati redovnog kontakta su dali usaglašavanje organizacionih modaliteta daljeg rada. Dogovoreno je da na samom početku sljedeće godine prva runda mora biti bilateralni kontakt između naših i američkih pregovarača. Njihova imena se već znaju. Prihvatljiva su za obje zemlje. Nakon toga mi planiramo da se u sagledivoj perspektivi (želimo da to bude u januaru) aktivira i pregovaračka plarforma radi razmatranja drugog dokumenta – nacrta sporazuma između Rusije i zemalja NATO. Predsjednik Rusije, V.V. Putin, je ovih dana telefonom komunicirao sa Predsjednikom Francuske, E.Makronom i sa Kancelarom Savezne Republike Njemačke, O. Šolcem. Njih je ova tematika takođe interesovala. Naš Predsjednik je potvrdio da ćemo mi takođe pokretati pitanje o garancijama bezbjednosti i na platformi Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi (OEBS). Ocrtavaju se tri pravca. Po pitanju da ih treba pokrenuti postoji saglasnost, u najmanju ruku, između Moskve i Vašingtona. Ne vidim razloge po kojima bi ovaj pristup bio u suprotnosti interesima bilo koje druge države u našem zajedničkom regionu. Amerikanci su rekli da su spremni da razmatraju čitav niz pitanja koja nas uznemiravaju, a koja su sadržana u našim dokumentima. Čitav niz je neprihvatljiv, i kod njih takođe postoje svoja uznemirenja. Mi smo spremni da ih razmotrimo, ali za sada nam ih nijesu dostavili. Predstoji još ogroman posao pod uslovom da se postigne organizaciona i sadržajna saglasnost. Ali, kako je rekao Predsjednik Rusije, V.V.Putin, on ne može biti beskonačan, zato što prijetnje stalno komprimiraju oko nas tokom posljednje decenije. Natovska vojna struktura se ozbiljno približava našim granicama. Nas su redovno obmanjivali, počev od usmenih obećanja sve do političkih obaveza, koje su zapisane u temeljnom aktu Rusija – NATO. Ovoga puta, kako je rekao Predsjednik Rusije, V.V.Putin, mi insistiramo isključivo na pravno utemeljenim garancijama.Uz shvatanje, da Zapad, ukoliko poželi, može elementarno da prekrši i pravne garancije, i da izađe iz dogovora, kao što se dešavalo sa Dogovorom o protivraketnoj odbrani, Dogovorom o raketama kratkog i srednjeg dometa, Dogovorom o otvorenom nebu. Ipak je pravne garancije unekoliko složenije „zapričavati“ (kako se on izrazio), nego usmene ili politički fiksirane obaveze. Mi smo otvoreni za ovaj posao. Sve ćemo učiniti da nas razumiju. Nadam se da će nas, računajući na ove aktivnosti, koje preduzimamo za obezbjeđenje osiguranja svoje odbrambene sposobnosti, ozbiljno shvatiti.

Pitanje: Kako je poznato „RT“ je pustila u rad televizijski kanal na njemačkom jeziku. Nije prošla ni nedjelja a signal našega kanala je „uklonjen“sa sputnika „Eutelsat 9“ pod pritiskom njemačkog regulatora. Prijete nam sudom i zatvaranjem. Sa svoje strane, na dan startovanja „Jutjub“ je uklonio naš kanal za emitovanje.Koliko je Ministarstvo inostranih poslova upoznato sa tom situacijom? Da li se planiraju konkretne aktivnosti za podršku telekanalu i našim novinarima?

S.V.Lavrov: Poznata nam je ta situacija. Službeni predstavnik Ministarstva inostranih poslova Rusije, M.V.Zaharova je komentarisala više puta. Dobro pratimo rad naših novinara u inostranstvu, imajući u vidu stalno prisutne činjenice diskriminacije. Sve do sada „RT“ i „Sputnik” nemaju akreditaciju u Jelisejskom dvorcu. Ovih dana je Predsjednik Rusije, V.V.Putin, u telefonskom razgovoru sa Predsjednikom Francuske, E.Makronom, posebno podvukao ovu činjenicu i izrazio nadu da će naši francuski kolege sve učiniti, kako bi ruski mediji (uključujući i „RT“) u Francuskoj radili onako komforno, kao francuski u Rusiji. Želimo da se takav isti princip prema „RT“ primjenjuje i u Njemačkoj i prema bilo kome ruskom mediju, koji se sučeljava sa diskriminacijom u inostranstvu. Slučaj sa Saveznom Republikom Njemačkom smatram nedopustivim. Od samog početka upravo njemačke vlasti (mada je bilo pokušaja službenih lica da se „odreknu“ od aktivnosti “regulatora“), su sve učinile da stvore negativnu predstavu o kanalu u njemačkom društvu i među službenim strukturama. Otpočelo je pokušajima da se blokiraju bankarske usluge, zatim su odbili da registruju, zabranili su Luksemburgu. Sada su naše kolege u Srbiji registrovale kanal „RT“ na njemačkom jeziku u skladu sa Evropskom konvencijom o prekograničnim kanalima, čiji je potpisnik Njemačka. Nju je neophodno izvršavati. Po svemu sudeći, sada će ponovo „prebacivati krivicu“ na socijalne mreže, „Jutjub“. Kao da je tobože to njihova inicijativa, da imaju nekakve svoje „kriterijume“, a da država Njemačka za to nije ništa „kriva“. Kriva je. Ona mora biti kriva, jer je sve obaveze, koje zahtijevaju da se obezbijedi slobodan pristup informacijama, Njemačka potpisala i preuzela na sebe. Ne nikakvi „Jutjubi“, već država, na čijoj se teritoriji sprovodi slična samovolja, snosi odgovornost. Diskriminacija ruskih medija se primjećuje već više godina. Mi često padamo u iskušenje da odgovorimo istom mjerom. Ali donedavno prevladavalo je uvjerenje da mi u toj situaciji ne želimo ići istim putem „gušenja“ štampe i medija, na način na koji to čine naši zapadni partneri. Ali, kao i u slučaju sa obezbjeđenjem ruske bezbjednosti, svaka tolerancija ima svoje granice. Ukoliko se ova neprihvatljiva situacija bude nastavljala, nije isključeno da ćemo biti prinuđeni da odgovorimo.

Pitanje: Tokom prošle godine u Latinskoj Americi se desio niz značajnih događaja. Naprimjer, nedavno su se desili izbori u Čileu, gdje su pobijedili predstavnici lijevih snaga. Oni su ostali u Nikaragvi i Venecueli. Istovremeno SAD nastavljaju da ovaj region smatraju zonom svojih interesa. Šta vi mislite, da li dolazi do promjene političkog kursa u nizu ovih zemalja iz razloga što Latinska Amerika postaje samostalnija na političkom planu, ili, ipak, kao što Amerikanci smatraju, ovaj region će ostati „njihov“ dodatak, i oni nastavljaju da se orjentišu prema pravilima, koja utvrđuju SAD u duhu nedavno formiranog „samita za demokratiju“.

S.V.Lavrov: Za posljednjih 50-60 godina (a možda i više) Latinska Amerika je pretrpjela promjene političke orjentacije: čas ulijevo, čas udesno. Sada se javlja redovan talas dolaska na vlast zdravih nacionalno orjentisanih snaga. Mislim da on odražava opštu tendenciju ozbiljnog kraha „neoliberalnog“ projekta. Želim da naglasim sljedeće: U našim odnosima sa Latinskom Amerikom Ruska Federacija nikad nije sprovodila svoje aktivnosti zavisno od toga ko se nalazi na vlasti. Mi želimo da razvijamo prijateljstvo i obostrano povoljnu saradnju sa zemljama i narodima, a ne sa ovom ili onom vladom, zavisno od njenih političkih prednosti.Za razliku od SAD, Latinsku Ameriku ne posmatramo kao teren za geopolitičke igre. Sadašnja administracija Predsjednika SAD već nije ponavljala izjave bivšeg pomoćnika D. Trampa u vezi sa nacionalnom bezbjednošću Dž. Boltona da je „Doktrina Monro“ još živa, ali u praktičnom djelovanju ova linija, ovaj mentalitet kao i ranije, obavještava, uključujući i konkretnu politiku, koju sprovode SAD. Mi radimo, bez izuzetka, sa svim zemljama i sa subregionalnim organizacijama u regionu Latinske Amerike i Karibskog bazena. Samo tokom posljednje godine ja sam imao kaontakte sa kolegama iz Meksika, Venecuele, Bolivije, Brazila, Gvatemale, Nikaragve, Hondurasa, Kube, Beliza. U Njujorku, u okviru zasjedanja Generalne Skupštine susretao sam se sa predstavnicima centralno-američkog integracionog sistema. U okviru susreta „Grupe dvadesetorice“ imao sam susrete sa kolegom iz Argentine. Uvijek naglašavamo, da smo u bilateralnim odnosima zainteresovani za depolitizovanu saradnju. Što se tiče mnogostranih struktura i organizacija, borićemo se, kao i većina latinoameričkih zemalja, za vrijednosti, norme, ciljeve i principe Statuta Organizacije Ujedinjenih Nacija. Prošle godine, na inicijativu Venecuele, formirana je „Grupa prijatelja za podršku Statuta OUN“. Ona je brzo okupila više od dvadeset pristalica. Ubijeđen sam da se zemlje, uključujući i zemlje Latinske Amerike, dodatno priključuju ovom mehanizmu. U izvjesnoj mjeri on predstavlja odgovor na pokušaje SAD i najbližih saveznika da se udalje od međunarodnog prava i da se u svojim izjavama, argumentaciji i politici sve češće oslanjaju na „svjetski poredak, zasnovan na pravilima“, koja su oni sami izmislili .. „Pravila“ se formraju u njihovom uskom krugu, gdje niko ne suprotstavlja alternativna gledišta, gdje nema sporova. Kako je poznato, analogno tome, tamo se istina i ne rađa. Istovremeno vidim da savremena administracija Predsjednika SAD počinje da nešto pragmatičnije procjenjuje ono što se dešava. Oni počinju da razmatraju drugačije aktivnosti prema Venecueli. Počinju da shvataju, da će ipak morati da vode dijalog sa vladom predsjednika Madura, koji je svoj mandat potvrdio nakon izbora. I u odnosima prema Boliviji situacija je slična, gdje je nakon dosta sumnjivih aktivnosti prethodne vlade, bila obnovljena izvorna demokratija it.d. Nadam se da će Vašington razumjeti i prihvatiti realnost u takvoj zemlji, kakva je Nikaragva. Mi se zalažemo za to da države izvan regiona aktivno doprinose formiranju latinoameričke karibske identičnosti u svojstvu jednog od krupnih, značajnih polova policentričnog svjetskog poretka, koji je u formiranju. Poštujemo naše odnose sa regionalnim i subregionalnim strukturama u ovom regionu, posebno sa Zajednicom latinoameričkih i karibskih zemalja (SELAK), sa kojima kod nas postoji izgrađen mehanizam konsultacija. U uslovima pandemije nastupila je manja pauza. Na ovoj etapi SELAK-om predjsedavaju Meksikanci i žele da obnove takve susrete. Mi ćemo aktivno podržavati takvo raspoloženje. Od pravaca, na kojima mi sarađujemo napomenuću visoke tehnologije, energetiku, poljoprivredu, kosmos, nuklearnu energiju, medicinu, zdravstvenu zaštitu. Nekoliko zemalja Latinske Amerike – Meksiko, Brazil, Argentina, Nikaragva su već dobili tehnologiju proizvodnje naših vakcina. Aktivno je usvajaju i počinju sa proizvodnjom. Mislim da će odgovarajući kontakti dati impuls sveobuhvatnijim obostranim aktivnostima u sferi farmaceutske proizvodnje, zdravstvene zaštite i medicine.

Pitanje: Mnogo je pitanja koja interesuju naš višemilionski arapski auditorij, ali, nažalost, vrijeme nam je ograničeno i ne možemo o svemu da pitamo. Željeli bismo da čujemo vaše mišljenje povodom Irana. Zapad nastavlja da okrivljuje Iran zbog produžavanja nuklearne eskalacije, što, po njihovom mišljenju, može da dovede do kraha pregovora o SVPD (Zajednički sveobuhvatni plan aktivnosti). Istovremeno Teheran kaže da se Evropska Unija bavi dezinformacijama umjesto ozbiljnim pregovorima. Koja je poziocija Rusije i šta je potrebno kako bi pregovori postigli uspjeh?

S.V.Lavrov: Na moju žalost, naši zapadni partneri pokušavaju da iskrivljuju činjenice upravo onako kako sam opisao u odgovoru na prethodno, prvo pitanje. NATO se, jednostavno, nezadrživo približava našim granicama, a za eskalaciju je „kriva“ Rusija, koja ima oružane snage, koje ne napuštaju njenu teritoriju. Tako je i ovdje. Administracija Donalda Trampa je izašla iz svih dogovora: iz samog Zajedničkog sveobuhvatnog plana aktivnosti, i iz rezolucije Savjeta bezbjednosti, koja ga je ratifikovala, a opet je kriv Iran. Kada je D.Tramp ovo uučinio, Iranci više od godine nijesu preduzimali bilo kakve korake, koji bi se razmimoilazili sa njihovim obavezama iz SVPD. Tek kada je postalo jasno da je odluka Vašingtona nepovratna, tada su Iranci počeli da koriste one mogućnosti, koje im je omogućavao sam SVPD i koje su se ticale obaveza vezanih za ove ili one aspekte svog nuklearnog programa, a koje je Teheran dobrovoljno preuzeo na sebe. Oni su ograničavali ili prekidali da izvršavaju samo dobrovoljne obaveze. Svaki put su isticali: „da, mi ovo radimo, povećavamo procenat obogaćivanja ili počinjemo sa proizvodnjom tehmološki savršenijih centrifuga, ali čim se Sjedinjene Države sasvim vrate ispunjavanju svojih obaveza, - zbog nas stvar neće stati“. Upravo je takav princip, čije razumijevanje je u osnovi pregovora, koji se sada odvijaju u Beču. Od aprila do juna održano je šest rundi pregovora, tokom kojih Amerikanci i Iranci nijesu sjeli za isti sto. Tamo je radila grupa koordinatora iz evropskih spoljnopolitičkih službi i delegacije Kine, Rusije, Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Prema rezultatima šest rundi formiran je takav „paket tumačenja“, koji dozvoljava da se nadamo da ćemo dalje uspjeti da se konačno dogovorimo. Kasnije je bila neizbježna pauza, koja je bila u vezi sa formiranjem nove vlade u Iranu poslije izbora. Povodom toga su naši zapadni kolege demonstrirali nekakvu sujetnost, netoleranciju, i pozivali su Iran da sve to uradi što je moguće brže. Mi smo ih podsjećali da je Iran duže od godine čekao kada će se Amerikanci vratiti toj koncepciji. Ne dočekavši, - izašao je. Zato je sve to prirodno. Ne bih htio da dramatizujem ništa prekomjerno. Jasno je da je sadašnji iranski tim nov. Ali oni su vrlo brzo i profesionalno ovladali materijalom. Pripremili su predloge, koje su na startu neki zapadni učesnici dočekali na nož, ali su u konačnom priznali da se ti predlozi mogu s pravom prezentovati i da ih treba proučavati. Upravo sada se tako odvija posao. Pojavili su se ne suštinski, već problemi imidža. Ko prvi treba da kaže: dosta, ja sam se vratio izvršenju svojih obaveza“? SAD ili Iran? Iran je bio uvjeren da su to morali da urade Amerikanci, zato što su Amerikanci prvi izašli iz SVPD. Amerikanci su smatrali da je Iran prvi počeo da ne poštuje svoje obaveze i, nezavisno od toga, što Vašington svoje obaveze uopšte nije izvršavao, Iran mora da napravi prvi korak. Zajedno sa prijateljima iz Kine i sa određenim razumijevanjem od strane učesnika iz Evrope, založili smo se za sinhronizaciju ovih poteza, kako bi se dostigao „paket“ koraka, koji idu ususret. Upravo se time sada bave pregovarači u Beču. Oni su zatražili kratku pauzu za katolički Božić. Ali do kraja godine će se ovi pregovori obnoviti. Iran potvrđuje, da ukoliko SAD potpuno odustanu od izvršavanja svojih obaveza, prestanu da prijete sankcijama, koje su nespojive sa SVPD i rezolucijom 2231, u tom slučaju će Iran u potpunosti izvršavati svoje obaveze, uključujući i primjenu dopunskog protokola prema Sporazumu s MAGATE (Međunarodna agencija za atomsku energiju) o sveobuhvatnim garancijama. Smatram da imamo dobru šansu. Treba uzeti u obzir da princip, na osnovu koga se odvija posao, i sa kojim su svi saglasni je: ništa nije dogovoreno, dok se sve ne dogovori. Neophodan je regularan, dobro iskontrolisan “paket”, on je u potpunosti realan.

Pitanje: Kao što znate, ministar inostranih poslova Francuske, Ž.I.Le Drian je upozorio ruske vlasti na “veoma ozbiljne posljedice” u slučaju invazije Rusije na Ukrajinu. Recite nam, molim vas, zašto je u posljednje vrijeme, po vašem mišljenju komunikacija sa zapadnim “kancelarijama” prešla u format neprekidnih prijetnji?

S.V.Lavrov: Bilo bi bolje da to njih pitate. Meni to ne čini nikakvo zadovoljstvo, ali i ne izaziva u meni nikakve negativne emocije. Navikli smo na to da naši kolege sa Zapada razgovaraju “prepotentno” i stalno daju saopštenja, koja odražavaju njihova lična osjećanja u svojstvu gospodara sudbina i političara, koji su nepopravljivo uvjereni u svojoj ispravnosti. Više puta smo čuli saopštenja od rukovodstva Francuske da će oni sa Rusijom voditi zahtjevan dijalog. Eto, zahtijevaju. Čini mi se da je Predsjednik Rusije, V.V. Putin posljednjih nedjelja, i drugi predstavnici rukovodstva Rusije su se više puta doticali teme “eskalacije”, zbog koje nam prijete kažnjavanjem, i čak, po meni, već tamo za svaki slučaj pripremaju, kao zalihu, “paket” sankcija (mi sada na socijalnim mrežema imamo takvu uslugu kada u prodavnicama kupuju zalihe). Vjerovatno je, po shvatanju naših zapadnih kolega, to moguće i primjenjivo i u politici. Više puta smo objasnili čime se naše oružane snage bave na svojoj teritoriji. Istovremeno smo više puta postavljali pitanje: šta rade Amerikanci, Kanađani, Britanci, šta radi njihova ratna, ofanzivna tehnika, ratna avijacija neposredno uz granice Ruske Federacije, naročito u zemljama Pribaltika. I šta rade njihovi brodovi, koji brazdaju Crno more, uz značajno odstupanje od normi propisanih u Konvenciji Montrjo. U odgovorima ne čujemo nikakve razumljive tonove, samo prijetnje. Čemu te prijetnje u prazno, bolje bi bilo da se naši zapadni kolege pozabave svojim direktnim obavezama. U konkretnom slučaju, Francuska zajedno sa Njemačkom bi morale da prisile KIjev da poštuje Minski dogovor i da ne skreće pažnju (kako to pokušava da radi), koristeći u svojstvu dimne zavjese, optužbe na adresu Rusije o tome da mi komprimujemo eskalaciju i samo što nijesmo osvojili ili čitav Donbas, ili dio Donbasa, ili svu Ukrajinu. To je očigledno. V.A. Zelenski i njegov režim sada zapinju iz petnih žila da pokažu da je tema Krima “na stranputici”. Pa samo prije par godina, svega ovog nije bilo. Tada su se ljudi još nadali da će Kijev na neki način poštovati Minski dogovor, što je V.A.Zelenski i obećao, kandidujući se za predsjednika. Kada je postao predsjednik, onda je shvatio, da on to ili ne želi, ili ne može, ili mu ne daju da to uradi neonacisti i ostali ultraradikali. Eto tada se, u cilju odvlačenja pažnje od potpune nemoći u dijelu ispunjavanja odredbi Minskog dogovora, pojavila tema Krima, skoro kao glavni simbol ukrajinske spoljne politike. Otuda i “Krimska platforma” i sve ono što nju prati. To je prazna priča i prosipanje prašine. Ovo odlično svi razumiju, uključujući i naše zapadne kolege, koji učestvuju u ovoj “igri”. Oni bi morali da se uozbilje i da zaborave bilo kakve igre, što bi primoralo Zelenskog da izvršava rezoluciju Savjeta bezbjednosti 2202, koja je ratifikovala Minski dogovor. Tamo je direktno i jasno napisano ko, šta i kojim redosljedom mora da radi. To su Kijev, Donjeck i Lugansk. Amnestija, specijalni status, održavanje izbora pod uslovima usaglašenim između Kijeva, Donjecka i Luganska i pod okriljem OEBS. I tek nakon toga uspostavljanje kontrole svih granica Ukrajine od strane oružanih snaga Ukrajine. Sada predlažu obratno: “vi nam dajte granicu, a mi ćemo se tamo snaći, da li ćemo imati neke specijalne procedure, ili neke druge odluke“. Imamo nacrt zakona “O državnoj politici prelaznog perioda”, o kome je Predsjednik V.V.Putin više puta govorio i Predsjedniku E.Makronu, i Kancelarki, A.Merkel, a juče je napomenuo i Kancelaru O. Šolcu. Njega je vlada Ukrajine predložila Vrhovnoj Radi. Ovaj nacrt zakona zabranjuje službenim licima Ukrajine da izvršavaju Minski dogovor. Umjesto amnestije, tamo je lustracija, umjesto specijalnog statusa uvodi se vojno-građanska administracija i nema nikakvih izbora, usaglašenih sa ovim dijelom Ukrajine, jednostavno “uspostavljanje kontrole nad okupiranim teritorijama”, kako oni to izjavljuju. Bez obzira na obećanja Francuza i Njemaca da će odvratiti V.A.Zelenskog od implementacije ovoga zakona, oni ga već aktivno uključuju u zakonodavni proces. Specijalno su informisali Savjet Evrope. Venecijanska komisija im je rekla da je sve u redu. Ima tamo nekih komentara u vezi sa pravnom tehnikom, ali Venecijanska komisija nije ni riječ “progovorila” o tome da je on u direktnoj suprotnosti rezoluciji Savjeta bezbjednosti Organizacije Ujedinjenih Nacija. Ja iskreno molim mog dobrog druga Ž. –I.Le Driana i njemačke kolege. Kako se kaže: sam Bog je riješio da se zauzme. Ovo će ih, vjerovatno odvratiti od vještačke brige o nepostojećoj eskalaciji. 2