Vijesti Ambasade

Svijet na raskršću i sistem međunarodnih odnosa budućnosti

Sergej Lavrov – ministar inostranih poslova Ruske Federacije

Rezime: Sljedeće godine ćemo obilježavati krupne i povezane jubileje – 75-godišnjicu Pobjede u Velikom Otadžbinskom, Drugom svjetskom ratu i stvaranja Organizacije Ujedinjenih Nacija. Osmišljavajući duhovno- moralni značaj ovih datuma, moramo pamtiti i epohalni politički smisao Pobjede u najsurovijem ratu u čitavoj istoriji čovječanstva.

Ovih dana počinje redovna, 74-a Sjednica Generalne Skupštine Organizacije Ujedinjenih Nacija, a sa njome, po tradiciji  - međunarodna „politička sezona“.

Sjednica će početi na fonu duboko simboličnog istorijskog trenutka. Sljedeće godine ćemo obilježavati krupne i povezane jubileje – 75- godišnjicu Pobjede u Velikom Otadžbinskom, Drugom svjetskom ratu i stvaranja Organizacije Ujedinjenih Nacija (UN). Osmišljavajući duhovno- moralni značaj ovih datuma, moramo pamtiti i epohalni politički smisao Pobjede u najsurovijem ratu u čitavoj istoriji čovječanstva.

Slom fašizma 1945. godine imao je fundamentalan značaj za dalji tok svjetske istorije. Njime su stvoreni uslovi za formitranje poslijeratnog svjetskog poretka, čija je noseća konstrukcija postao Statut UN – do današnjeg dana ključni dokument normi međunarodnog prava.

Centralizovani sistem UN i danas je sačuvao stabilnost, raspolaže velikim rezervama čvrstine. On je svojevrsna „sigurnosna mreža“, koja garantuje miran razvoj čovječanstva u uslovima – umnogome prirodne – nepodudarnosti interesa i rivalstva vodećih država.

Kao i  ranije je zatraženo u ratu stečeno iskustvo deideologizacije saradnje među državama u kojima vladaju različiti socijalno-ekonomski i politički sistemi.

Žalosno je što se ove očigledne istine smišljeno prećutkuju i ignorišu od strane nekih uticajnih snaga na Zapadu. Čak šta više, aktivizirali su se oni, koji bi željeli da „prisvoje“ Pobjedu, da iz pamćenja izbrišu ulogu SSSR u razaranju fašizma i da prepuste zaboravu požrtvovani oslobodilački podvig Crvene Armije, da se ne pominju mnogi milioni mirnih sovjetskih građana, poginulih u godinama rata i u istoriji prefarbaju posljedice pogubne politike umirivanja agresora. Sa ove tačke gledišta jasno se previđa suština koncepcije „jednakosti totalitarizama“. Njen cilj nije da jednostavno omalovaži doprinos Pobjedi, koji je dao SSSR, već i da našu zemlju retrospektivno liši uloge arhitekte i jemca poslijeratnog svjetskog poretka, koju joj je istorija odredila, a potom i da joj prikači etiketu „revizionističke države“, koja znači prijetnju blagostanju takozvanog „slobonog svijeta“.

Takvo tumačenje događaja prošlosti znači i to, prema poimanju nekih partnera, da kao glavni rezultat poslijeratnog sistema međunarodnih odnosa, treba smatrati stvaranje transatlanske spone i ovjekovječavanje prisustva SAD u Evropi. Razumljivo je da ovo nije onaj scenario koji su prihvatili saveznici, osnivajući Organizaciju Ujedinjenih Nacija.

Raspad SSSR, rušenje Berlinskog zida, koji je uslovno dijelio dva „lagera“, odlazak u prošlost nepomirljive ideološke protivteže, koja je definisala konture svjetske politike, faktički u svim sferama i regionima – ovi tektonski poremećaji, nažalost, nijesu doveli do trijumfa signala za ujedinjenje. Umjesto toga su zatrubile pobjedničke relacije o tome kako je nastupio „kraj istorije“, i da će od danas postojati samo jedan centar za donošenje svjetskih odluka.

Danas je očigledno da su propali svi pokušaji  da se ustanovi jednopolni model. Proces transformacije svjetskog poretka je nepovratan. Novi krupni igrači, koji imaju stabilnu ekonomsku bazu, teže da aktivnije utiču na regionalne i globalne procese, i s tim u vezi pretenduju na značajnije učešće u donošenju krupnih odluka. Povećava se tražnja za pravednijim i inkluzivnijim sistemom. Recidivi nadmenih neokolonijalnih pristupa, koji dodjeljuju pravo jednim zemljama da nameću svoju volju drugim, negiraju se od strane većine članova svjetske zajednice.

Sve ovo izaziva osjetnu nelagodnost kod onih, koji su vjekovima navikli da postavljaju šablone razvoja svijeta, posjedujući monopolne prednosti. Zahtjev većine država za pravednijim sistemom međunarodnih odnosa, da se realno, a ne deklarativno uvažavaju principi Statuta Organizacije Ujedinjenih Nacija, sukobljavaju se sa težnjom da se očuva poredak u čijim okvirima se plodovima globalizacije mogla koristiti malobrojna grupa zemalja i transnacionalnih korporacija. Reakcija Zapada na ova nastojanja omogućava nam da prosuđujemo o njegovim istinskim smjernicama pogleda na svijet. Retorika na teme „liberalizma“, „demokratije“ i „ljuskih prava“ je praćena nametanjem pristupa, koji su zasnovani na neravnopravnosti, nepravednosti i egoizmu, te ubijeđenosti u ličnu izuzetnost.

Riječ „liberalizam“, čijim se zaštitnikom predstavlja Zapad, znači da je u centru pažnje ličnost, njena prava i slobode. Postavlja se pitanje: kako i koliko je to u saglasnosti sa politikom sankcija, ekonomskih gušenja i neskrivenih vojnih prijetnji, prema čitavom nizu nezavisnih zemalja – Kubi, Iranu, Venezueli, Kini, Siriji? Sankcije direktno udaraju po običnim ljudima, ugrožavaju njihovo blagostanje, krše njihova socijalna i ekonomska prava. Kako su spojiva bombardovanja suverenih zemalja, svjesno rušenje njihove državnosti, koje, uz nebrojene patnje dovodi do pogibije hiljada ljudi, osuđenih miliona Iračana, Libijaca, Sirijaca i predstavnika drugih naroda? Avanture „arapskog proljeća“ uništile su jedinstveni mozaik na Bliskom Istoku i Sjeveru Afrike.

Ako govorimo o Evropi, zastupnici liberalne ideje se sasvim privikavaju na masovna kršenja prava stanovništva koje govori ruskim jezikom u nizu zemalja Evropske Unije i njihovih susjeda, gdje se usvajaju zakoni, kojima se grubo krše jezička i obrazovna prava nacionalnih manjina, koja su utvrđena mnogim konvencijama.

A šta ima „liberalno“ u viznim i drugim sankcijam Zapada protiv stanovnika ruskog Krima? Njih kažnjavaju zbog demokratskog izražavanja volje za prisajedinjenjem sa istorijskom domovinom: zar ovo nije direktno u suprotnosti sa temeljnim pravom naroda na slobodno samoopredjeljenje, a da i ne govorimo o pravu građana na slobodno  kretanje, koje je utvrđeno međunarodnim konvencijama.

Liberalizam – u njegovom zdravom i neizopačenom shvatanju, je tradicionalno važna komponenta svjetske, pa prema tome i ruske političke misli. Međutim, mnoštvo modela razvoja ne dozvoljava da se govori o tome da je zapadna „korpa“ liberalnih vrijednosti bez alternative. I, naravno, te vrijednosti se ne smiju prenositi na „bodežima“ – bez uzimanja u obzir istorije država, njihovog kulturnog i političkog „koda“. Čemu ovo vodi  - govori nam statistika nesreća i razaranja, prouzrokovanih „liberalnim“ bombardovanjima.

Zbog nespremnosti Zapada da prihvati sadašnju realnost, kada on poslije stoljeća ekonomske, političke i vojne dominacije, gubi preimućstvo individualnog formiranja dnevnog reda za čitav svijet, ojačala je koncepcija „reda, zasnovanog na pravilima“. Ova pravila se stvaraju i sa odabirom kombinuju  u zavisnosti od tekućih potreba autora označenog termina, koji Zapad uporno upotrebljava. Koncepcija nikako nije apstraktna i aktivno se realizuje. Njen cilj je podmetanje univerzalno usaglašenih međunarodno – pravnih instrumenata i mehanizama u jednostranim formatima gdje se konstruišu alternativne, nekonsenzualne metode regulisanja ovih ili onih međunarodnih problema u cilju zaobilaženja legitimnih višestranih okvira. Drugim riječima, računa se na uzurpiranje procesa izrade odluka u vezi sa ključnim pitanjima.

Namjere inicijatora koncepcije „uređenja, zasnovanog na pravilima“, tiču se isključivo ovlaštenja Savjeta bezbjednosti Organizacije Ujedinjenih Nacija. Jedan od svježih primjera: kada SAD i njihovi saveznici nijesu mogli ubijediti Savjet Bezbjednosti da prihvati politizovane odluke, kojima se bez dokaza okrivljivalo rukovodstvo Sirije za upotrebu zabranjenih otrovnih materija. Oni su počeli gurati njima potrebna „pravila“ preko Organizacije o zabrani hemijskog oružja (OZHO). Manipulišući postojećim procedurama u vezi sa grubim povređivanjem Konvencije o zabrani hemijskog oružja, oni su se izborili (glasovima manjine zemalja-potpisnica ove Konvencije) da se Tehničkom sekretarijatu OZHO dodijele funkcije, nakon utvrđivanja krivaca zbog upotrebe hemijskog oružja, što se ispostavilo kao direktno uplitanje u prerogative Savjeta bezbjednosti Organizacije Ujedinjenih Nacija. Pokušaji da se privatizuju sekretarijati međunarodnih organizacija, radi  poguravanja svojih interesa iza okvira univerzalnih međudržavnih mehanizama primjećuju se takođe i u takvim sferama kao što su biološko neširenje, mirotvorstvo, borba protiv dopinga u sportu i drugi.

U ovom istom redu su i inicijative za regulisanje novinarstva, uperene na voluntarističko gušenje slobode sredstava masovnih informacija, intervenicionističku ideologiju „odgovornosti za zaštitom“, koja opravdava spoljnu nasilnu „humanitarnu umiješanost“ bez sankcija SB UN, pod izgovorom pojave prijetnje za bezbjednost mirnog stanovništva.

Posebnu pažnju zaslužuje sporna koncepcija „odupiranja nasilnom ekstremizmu“, koja okrivljuje zbog širenja radikalnih ideologija i socijalne baze za terorizam, na političke režime, koje je Zapad proglasio nedemokratskim, neliberalnim ili diktatorskim. Naoštrenost ove koncepcije na neposredan rad sa građanskim društvom „iza leđa“ zakonitih vlada, bez sumnje ima relativno pravi cilj – da učini napore na pisti antiterora ispod „kišobrana“ OUN i da stekne način za miješanje u unutrašnje poslove država.

Uvođenje u praksu sličnih noviteta predstavlja opasan fenomen revizionizma, koji isključuje utjelovljene principe međunarodnog prava u Statutu UN, i krči put za povratak u vremena konfrontacija i blokovskih suprotstavljanja. Zapad ne razmišlja uzalud i otvoreno o novom razvođu između „liberalnog poretka, zasnovanog na pravilima“ i diktatorskih država“.

Revizionizam se izrazito očituje u sferi strateške stabilnosti. Torpedovanje od strane Vašingtona, najprije Dogovora o PRO (protiv-raketna odbrana), a sada, uz jednodušnu podršku članica NATO – i Dogovora o likvidaciji raketa srednjeg i kratkog dometa, otvara rizik za demontažu čitave dogovorene arhitekture u oblasti kontrole raketno-nuklearnog naoružanja. Nijesu jasne ni perspektive Dogovora o mjerama za dalje smanjenje i ograničenje strateškog ofanzivnog naoružanja (DSNV-3), zbog odsustva jasnog odgovora američke strane na naš predlog da se dogovorimo o produženju dogovora poslije isteka roka njegove važnosti, u februaru 2021. godine. Sada mi vidimo uznemirujuće znake otpočinjanja medijske kampanje u SAD za pripremu terena za konačano odustajanje od Dogovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih proba (koji nije ni bio ratifikovan od SAD), što će dovesti u pitanje budućnost i ovog najvažnijeg dokumenta za međunarodni mir i bezbjednost. Vašington je počeo realizaciju planova razmještanja oružja u kosmosu, odbacujući predloge o dogovoru za univerzalni moratorij na takve aktivnosti.

Još jedan primjer uvođenja revizionističkih „pravila“: izlazak SAD iz Zajedničkog  sveobuhvatnog plana aktivnosti  povodom iranskog nuklearnog programa, koji je odobrio Savjet bezbjednosti UN, kolektivnog „ugovora“, koji ima ključni značaj za nuklearno neširenje. Na tom istom fonu je i demonstrativno odbijanje Vašingtona da izvršava jednoglasne odluke Savjeta bezbjednosti UN u vezi sa regulisanjem palestinsko-izraelskih odnosa.

U oblasti ekonomije „pravila“ su postala protekcionističke barijere, pokretači za sankcije, zloupotreba statusa dolara, kao osnovnog sredstva plaćanja, obezbjeđenje konkurentskih prednosti netržišnim načinima, eksteritorijalna primjena nacionalnog zakonodavstva SAD, pri čemu i u odnosu na najbliže saveznike.

Istovremeno naši američki kolege uporno nastoje da mobilišu u suštini sve svoje spoljne partnere da bi zaustavili Rusiju i Kinu. Pri tome ne kriju želju da dezorganizuju Moskvu i Peking, da dezorganizuju i podriju mnogobrojna društva i regionalne integracione strukture u Evroaziji i Azijsko-Tihookeanskom regionu, koji se razvijaju van američke kontrole. Vrše pritisak na zemlje koje ne igraju po „pravilima“ koja oni kreiraju i usuđuju se da vrše „nepravilan“ izbor u korist saradnje sa „protivnicima“ Amerike.

Šta imamo kao rezultat? U politici – rasklimavanje međunarodno-pravnog fundamenta, uvećanje nestabilnosti i labilnosti, haotičnu fragmentaciju globalnog prostora, produbljavanje nepovjerenja među učesnicima međunarodnog života. U sferi bezbjednosti – prisutno je podlokavanje granice između nenasilnih i nasilnih metoda dostizanja spoljnopolitičkih ciljeva, militarizacija međunarodnih odnosa, pojačanje uloge nuklearnog naoružanja u doktrinarnim dokumentima SAD, smanjenje praga njegove moguće primjene, pojava novih žarišta oružanih konflikata, očuvanje globalne prijetnje terorizma, militarizacija sajber- prostora. U svjetskoj ekonomiji povećana je nepostojanost, zaoštravanje borbe za tržišta, energoresurse i maršrute njihovog transporta, trgovinski ratovi, višestrani poremećaji trgovačkih sistema. Ovdje dodajmo nagli porast migracionih procesa, produbljivanje međunacionalnih i međukonfesionalnih razdora. Zar nam je potreban takav „svjetski poredak, zasnovan na pravilima“?

Pokušaji zapadnih liberalnih ideologa da Rusiju izlože kao „revizionističku silu“, jednostavno su apsurdni. Mi smo bili među prvima ko je privukao pažnju za transformaciju svjetskog političkog i ekonomskog sistema, koji usljed objektivnog istorijskog hoda ne mogu biti statični. Nije suvišno da podsjetimo da je koncepciju višepolarnosti u međunarodnim odnosima, koja je adekvatno odslikavala geopolitičke i ekonomske odnose, koji su se formirali, još prije dvije decenije, formulisao istaknuti ruski državnik Jevgenij Primakov, čije intelektualno nasljeđe zadržava svoju aktuelnost i do danas, kada obilježavamo 90-godišnjicu njegovog rođenja.

Iskustvo posljednjih godina pokazuje da je korišćenje jednostranih metoda u rješavanju globalnih problema, osuđeno na propast. „Poredak“, koji gura Zapad, ne odgovara zahtjevima harmoničnog razvoja čovječanstva. On nije inkluzivan, usmjeren je na reviziju ključnih međunarodnih pravnih mehanizama, negira kolegijalno načelo međudržavnog uzajamnog uticaja i, po definiciji, nije u stanju da generiše takva rješenja globalnih problema, koja bi bila u stanju da prežive i da dugoročno budu stabilna, a ne sračunata da imaju propagandistički efekat u okvirima elektoralnog ciklusa ove ili one zemlje.

Šta predlaže Rusija? Prevashodno da je neophodno ići u korak sa vremenom. Da se prizna očigledno: proces formiranja policentrične arhitekture uređenja svijeta je nepovratan, koliko god da se trudimo da ga vještački zaustavimo (tim prije da ga vratimo natrag). Većina zemalja ne želi da bude talac tuđih geopolitičkih obračuna. Umjesto toga su raspoložene na realizaciju nacionalno orjentisane unutrašnje i spoljne politike. Zajednički interes je da se višepolarnost ne oslanja na goli balans snaga, kako je to bilo na prethodnim istorijskim etapama (na primjer u XIX i prvoj polovini XX vijeka), već da se razvija pravedan, demokratski ujedinjujući karakter, uračunavajući pristupe i zabrinutost svih učesnika međunarodnog kontakta bez izuzetka, što bi doprinijelo obezbjeđenju stabilne i bezbjedne budućnosti.

Često na Zapadu rasuđuju da će policentričnost neizbježno dovesti do povećanja haosa i konfrontacije, budući da se „centri sila“ ne mogu međusobno dogovoriti i prihvatiti odgovorne odluke. Ali, kao prvo, zašto ne pokušati? Možda se uspije? Za to je samo potrebno učestvovati u pregovorima, čiji bi prethodni uslov bio traženje balansa interesa. Odbaciti na stranu pokušaje da se izmišljaju sopstvena „pravila“ i nameću svima ostalim kao istina, to je posljednja instanca. Ubuduće neizostavno treba poštovati principe, koji su utvrđeni Statutom UN, počev od uvažavanja suverene ravnopravnosti država, nezavisno od njihove veličine, načina upravljanja ili razvojnog modela. Paradoksalna je situacija, kada se države, koje se pozicioniraju kao etalon demokratije, brinu za nju samo onda kada zahtijevaju od ovih ili onih zemalja „da zavedu red“ kod sebe kući prema zapadnim modelima. A čim počne razgovor o nužnosti demokratije u međudržavnim relacijama – istog momenta izlaze iz poštene priče ili pokušavaju da tumače međunarodno-pravne norme po sopstvenom nahođenju.

Nesumnjivo, život na mjestu ne stoji. Neophodno je pažljivo, ali postupno, prema realnosti savremenog geopolitičkog pejzaža, adaptirati sistem međunarodnih odnosa, koji je formiran kao bilans Drugog svjetskog rata, čiji stožerni elemenat i dalje ostaje UN. Ovo se u punoj mjeri tiče Savjeta Bezbjednosti UN, gdje je Zapad neopravdano ponovo predstavljen po savremenim mjerilima. Uvjereni  smo da reformisanje Savjeta bezbjednosti mora prije svega da računa na interese zemalja Azije, Afrike, Latinske Amerike, a bilo koja formula se mora oslanjati na principe najšire saglasnosti država – članica OUN. Na isto takvom kolosjeku se mora raditi na usavršavanju sistema svjetske trgovine, pridajući poseban značaj harmonizaciji integracionih projekata u različitim regionima svijeta.

Maksimalno treba iskoristiti potencijal „Grupe dvadeset“ – perspektivne, sveobuhvatne strukture globalnog upravljanja, gdje su predstavljeni interesi svih ključnih igrača, a odluke se donose uz zajedničku saglasnost. Rastući značaj imaju i druga društva, koja zrače duhom izvorne, demokratske višestranosti, u čijoj je osnovi djelovanja – dobrovoljnost, princip konsenzusa, uvažavanja ravnopravnosti i zdravog pragmatizma, odbijanje konfrontacija i blokovskih pristupa. Među njima su BRIKS (Brazil, Rusija,Indija, Kina, South Afrika) i ŠOS (Šangajska organizacija za sardnju), u kojima naša zemlja aktivno učestvuje i 2020. godine će predsjedavati.

Očigledno je da bez prave kolegijalnosti, bez depolitizovanog partnerstva, uz centralnu, koordinirajuću ulogu UN nije moguće postići pad konfrontacije, pojačati povjerenje i izaći na kraj sa zajedničkim izazovima i prijetnjama. Odavno je vrijeme da se napravi dogovor o jedinstvenom tumačenju principa i normi međunarodnog prava, a ne da se pokušava  postupati u skladu sa poznatom krilaticom „zakon je što i ruda“. Mnogo je teže dogovarati se, nego ispostavljati ultimatume, ali strpljivo usaglašeni kompromisi biće mnogo sigurniji mehanizmi prognoziranog vođenja svjetske politike. Takav pristup jako je neophodan danas za početak predmetnih pregovora o parametrima sigurnog i pravednog sistema jednake i nepodijeljene bezbjednosti u Evro-Atlantiku i Evroaziji. Ovaj zadatak je više puta deklarisan na najvišem nivou u dokumentima OEBS-a. Treba prelaziti s riječi na djelo. Zajednica Nezavisnih Država, Organizacija Dogovora o kolektivnoj bezbjednosti su više puta iskazivali spremnost da daju doprinos takvom poslu.

Važno je pojačavati potporu mirnom regulisanju mnogobrojnih konflikata, bilo na Bliskom Istoku, u Africi, Aziji, Latinskoj Americi, ili na prostorima Zajednice Nezavisnih Država. Glavno je da se uvažavaju već postignuti dogovori, a ne da se pokušava sa iznalaženjem predloga koji bi uticali na odbijanje izvršenja obaveza, već postignutih tokom pregovora.

Danas se posebno traži odupiranje netrpeljivosti na religioznoj i nacionalnoj osnovi. Pozivamo sve na saradnju u cilju pripreme Svjetske konferencije o međureligioznom i međuetničkom dijalogu, koja će se održati u našoj zemlji pod okriljem Međuparlamentarnog saveza i OUN u maju 2022. godine. OEBS, koji je formulisao principijelnu poziciju osuđivanja antisemitizma, morao bi toliko odlučno da se upusti u borbu protiv hrišćanofobije i islamofobije.

Naš bezuslovni prioritet ostaje podrška prirodnim procesima formiranja Velikog Evroazijskog partnerstva – širokih integracionih kontura od Atlantika do Tihog okeana, uz učešće članova EVRAZES, ŠOS, ASEAN i svih drugih država kontinenta, uključujući i zemlje Evropske Unije. Nije dalekovido zaustavljati integracione procese, a još manje ograđivati se jedan od drugog. Greška bi bila odbacivati očigledne strateške prednosti našeg zajedničkog evroazijskog regiona u današnjem sve više konkurentnom svijetu.

Postupno pomjeranje u ovom zajedničkom stvaralačkom pravcu će omogućiti ne samo obezbjeđenje dinamičnog razvoja nacionalnih ekonomija zemalja-učesnica, otkloniće barijere na putevima robe, kapitala, radne snage i usluga, ali će i stvoriti čvrst temelj za bezbjednost i stabilnost na ogromnim prostranstvima od Lisabona do Džakarte.

Da li će se dalje nastaviti formiranje višepolarnog svijeta kroz saradnju i harmonizaciju interesa ili putem konfrontacije i suparništva – zavisiće od svih nas. Što se tiče Rusije, mi ćemo nastaviti sa podrškom pozitivnom, ujedinjujućem dnevnom redu, koja će biti orjentisana na brisanje starih i sprečavanje pojave novih linija razdvajanja. Naša zemlja je pokrenula inicijative u oblastima kao što su sprečavanje trke u naoružanju u kosmosu, stvaranje radnosposobnih mehanizama suprotstavljanja terorizmu, među kojima hemijskom i  biološkom, o usaglašavanju praktičnih mjera o zabrani korišćenja kiberprostora u cilju podrivanja bezbjednosti bilo koje države ili zbog realizacije drugih prestupničkih planova.

Naši predlozi o početku ozbiljnog razgovora u vezi sa svim aspektima strateške stabilnosti današnjice ostaju na snazi. U posljednje vrijeme čuju se mišljenja o neophodnosti da se zamijeni poziv i da se obnove termini. Predlaže se rasprava o „strateškom nadmetanju, ili o „višestranom suzdržavanju“. O terminima je moguće raspravljati. Ali nijesu oni glavni, već suština. Sada je najvažnije otpočeti strateški dijalog o konkretnim prijetnjama i rizicima i tražiti saglasnost za opšteprihvatljivi dnevni red. Kako je mudro rekao još jedan istaknuti državnik naše zemlje, Andrej Andrejevič Gromiko, kojemu ove godine obilježavamo 110 godina od rođenja, „bolje je deset godina pregovarati, nego jedan dan ratovati“.

Sergej Lavrov

Svoj komentar možete ostaviti na stranici Ambasade na Facebook-u