Vijesti Ambasade

Kroz  manje od četiri mjeseca svijet će obilježavati tužan datum  - tačno prije osamdeset godina, 1.septembra 1939. godine njemačke jedinice su prešle poljsku granicu i samim tim započele Drugi svjetski rat, koji je odnio desetine miliona života. O tome kako su se razvijali sovjetsko-njemački odnosi do 22.juna 1941.godine i zašto ne treba govoriti o odgovornosti SSSR za napredovanje rata, u intervjuu TASS, ispričao je predsjednik popečiteljskog savjeta Ruskog vojno-istorijskog društva (RVIO), specijalni zastupnik predsjednika Rusije  za pitanja očuvanja prirode, ekologije i saobraćaja, Sergej Ivanov.

Vaša pres-konferencija od 4.jula bila je posvećena osamdesetogodišnjici početka Drugog svjetskog rata. U vezi sa tom godišnjicom, na Zapadu su se ponovo začuli tonovi da odgovornost za rasplamsavanje rata nije samo na nacističkoj Njemačkoj, već i na SSSR, navodno “pakt Molotova i Ribentropa” je Hitleru dao zeleno svjetlo. Kako vi to komentarišete?

Zapadni komentatori, koje vi pominjete, zbog nečega sasvim zaboravljaju šta je dovelo do potpisivanja sovjetsko-njemačkog ugovora 1939.godine. I da je do tada bio na snazi Minhenski sporazum – kada su Engleska i Francuska, u septembru 1938.godine omogućile Hitleru rastrzanje Sudetske oblastiČehoslovačke. A već sredinom marta1939. godine nacistička Njemačka, opet bez protivljenja zapadnih država, je okupirala čitavu teritoriju Češke, stvorivši u Slovačkoj marionetsku državu.

U tom periodujedino Moskva, od svih evropskih država, nije oprljala ruke ugovorima sa Hitlerom.

Međutim, šta je trebalo dalje raditi? Bilo je neophodno obezbijediti svoje nacionalno – državne interese, zaustaviti dalje napredovanje agesije Hitlera na istok, čime su, uzgred, tako bile na dobitku Engleska i Francuska. U Moskvi su znali da će sljedeća Hitlerova žrtva postati Poljska, a potom i zemlje Pribaltika. A to je značilo približavanje njemačkih jedinica sovjetskim granicama, pri čemu neposredno blizu Lenjingrada, Minska, Kijeva, Odese – najvažnijih političkih, industrijskih i kulturnih centara SSSR. Moskva je uložila maksimum napora da napravi koaliciju protiv agresora, ali u Londonu i Parizu nije naišla na razumijevanje.

Sovjetsko-njemački pakt 1939. godine je postao odgovor na Minhenski sporazum. Da nije bilo Minhena, ne bi bilo ni sovjetsko-njemačkog ugovora o nenapadanju.

Ipak, idući na potpisivanje ugovora 23. avgusta, Staljin je, prije svih razumio da je napad Njemačke na Poljsku neizbježan. Naročito citiramo njegove riječi na zasjedanju Politbiroa  i Izvršnog komiteta Kominterne 19. avgusta, kada je rekao: “Ukoliko mi prihvatimo vama poznat predlog Njemačke…ona će nesumnjivo napasti Poljsku, i tada će Engleska i Francuska neizbježno morati da uđu u taj rat”.

Kao prvo, Staljinov nastup, koji ste citirali, to je izmišljotina francuskih specijualnih službi u kasnu jesen 1939.godine. Zahvaljujući otvaranju povjerljivih arhiva Politbiroa mi tačno znamo da takvog zasjedanja 19. avgusta nije bilo. Makar pročitajte objavljeni članak ruskog stručnjaka Sergeja Sluča u časopisu Akademije „Nacioinalna istorija“ – tamo je detaljno opisana istorija događaja i legalizacija ovoga falsifikata.

Drugo, nije pametno nasljeđivati tradicije „kulta ličnosti“ i Staljina smatrati nadčovjekom, koji je sve unaprijed znao.

Sudeći po arhivskim izvorima, toga trenutka u Kremlju su smatrali da je veća vjerovatnoća da će se događaji odvijati po scenariju Minhena: da Engleska i Francuska prisile Poljsku da Hitleru ustupi „Dancigski koridor“, i rata neće biti.  

Upravo takve pretpostavke su bile sadržane u mnogim izvještajima sovjetske obavještajne službe. O tome su i diplomati mislili – naprimjer, politički predstavnik SSSR u Londonu, Ivan Majski, tih dana je pisao u dnevniku: “U vazduhu se osjeća novi Minhen...Ako Hitler ispolji makar i minimum pomirljivosti, možda se ponovi prošlogodišnja priča“.

Mi to znamo poslije 80 godina da Hitler nije želio da ispoljava pomirljivost: nije manje odlučno bilo ni poljsko rukovodstvo, koje je „ponosno i uobraženo“, kako je i Čerčil napisao u memoarima, odbacilo sve njemačke pretenzije. Aliu avgustu 39-e godine, događaji su mogli da krenu po različitim scenarijima. Upravo zbog toga formulacije tajnog protokola, koje se odnode na sovjetsko-njemački ugovor, su toliko neodređene – “u slučaju teritorijalno - državnog preuređenja…”:Staljin je težio da izbjegne obaveze prema Hitleru. U suštini, potpisavši ugovor sa Njemačkom, SSSR je preuzeo na sebe samo jednu obavezu – da neće napadati na Njemačku u roku od deset godina. I to je bilo sve.

Da li je prijetnja Sovjetskom Savezu od strane Njemačke bila realna 1939.godine? Da li je Vermaht tada bio spreman za rat sa Sovjetskim Savezom?

Sve se doznaje u poređenju. Vermaht se strmoglavo modernizovao. A u kakvom se stanju 1939.godine nalazila Crvena armija? Kao što je pokazao rat sa Finskom, Crvena armija nije bila spremna da 1939-e godine ratuje sa Vermahtom. Njoj je bila neophodna modernizacija i savremeno naoružanje. Represije su oslabile komandni sastav. Osim toga uvećavala se brojnost armije, što je zaoštravalo kadrovski nedostatak komandira. Vojne škole su morale da ih pripreme. Takođe je trebalo pripremiti nove modele tenkova i aviona,

Što se tiče neposredne prijetnje Hitlerovog napada na SSSR, jedno je nesumnjivo: bilo koji odgovoran predsjednik države nije mogao da ne računa na takvu mogućnost, čak i ako je imao u rukama ugovor o nenapadanju. Hitler ga je u svakom trenutku mogao raskinuti, kao što je prije toga raskinuo mnogo zaključenih ugovora u ime Njemačke i pogazio više obećanja i uvjeravanja, koja je sam dao. Poslije sloma Poljske, Hitler je svoje jedinice mogao usmjeriti, kako na Zapad, tako i na Istok. Nije bio isključen ni novi Minhen – redovna ujdurma Velike Britanije i Francuske sa Njemačkom, sad već povodom i na račun SSSR. U Kremlju su se morali pribojavati razvoja događaja po takvom scenariju.

Poljska je bila prva žrtva agresije  u Drugom svjetskom ratu. Zašto se Moskva tako nemarno odnijela prema Varšavi, koja je mogla da postane saveznik SSSR protiv prijetnje nacizma – poznato je da je V.Molotov Poljsku nazvao  “nakaradnim čedom Versajskog ugovora”?

Treaba dobro poznavati predratnu istoriju: netrpeljivost Moskve i Varašave bila je uzajamna. Osim teškog nasljeđa sovjetsko-poljskog rata 1920-1921.godine, sve od 1920 – 1930. godine Poljska je vodila aktivnu antisovjetsku propagandu i bile su česte provokacije na granicama. Upravo je Poljska bila jedna od prvih, koja je sa Hitlerom zaključila pakt o nenapadanju 1934.godine. Naša obavještajna služba je izvještavala da su Poljaci čak proučili planove zajedničkog napada sa Njemačkom na Sovjetski Savez.

A kako je postupila Poljska odmah nakon zaključivanja Minhenskog sporazuma? Po Čerčilovoim navodima, ona je djelovala kao “hijena”: otkinula je od Čehoslovačke dio suverene teritorije – Tešinsku oblast, t.j.  faktički je postal saučesnik rasparčavanja Čehoslovačke. I šta su u Moskvi, poslije toga mogli da misle o poziciji Varšave? Neprijateljstvo Poljske države i njene elite prema našoj zemlji pretvorilo se u neprijatnu šalu sa samim Poljacima, kada su se našli suočeni sa agresijom nacističke Njemačke. I vjerovatno bi Varšava trebalo da nauči lekciju iz tih događaja, stavljajući na prvo mjesto svoje politike ne ambicije i uvrede (realne i umišljene), već pragmatičnu računicu.

 SSSR prekorijevaju zato što je poslije ugovora od 23.avgusta 1939.godine postao “saveznik” Njemačke. Obično se pozivaju na takozvani oslobodilački pohod Crvene armije  17. septembra i naslov ugovora od 28.septembra 1939.godine – “O prijateljstvu i granici”. Kako je vaše mišljenje ovim povodom?

U stvari  dejstva RKKA(Radničko-seljačka Crvena armija) od 17.decembra su i bila “oslobodilački pohod“ u Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Bjelorusiju.

Podsjetiću da je ove teritorije Poljska odvojila 1921.godine od Rusije, izmrcvarene Građanskim ratom, - tada pod parolom “borbe protiv boljševizma” Varšava je pokušavala da okupira što je moguće više zemalja i da po mogućnosti obnovi “Reč Pospolitu” od mora do mora”.

Za tadašnju Poljsku Zapadna Ukrajina i Zapadna Bjelorusija su, u suštini, bile kolonije. I prema Ukrajincima i Bjelorusima tadašnja Poljska država se odnosila kao prema “stoci”- teglećoj marvi u prevodu sa poljskog. Pogledajte dokumenta o tome kako su živjeli Ukrajinci i Bjelorusi pod poljskom vlašću: ponižavanje, zatvaranje nacionalnih škola, nametanje poljske nacionalnosti…I, uzgred, neskrivene manifestacije antisemitizma. Nije bilo slučajno što supočetkom operacija RKKA, 17.septembra Ukrajinci i Bjelorusi počeli masovno dezertirati iz Poljske armije.

Možemo se prisjetiti takođe sudbine Viljnjusskog kraja i samog grada Viljnusa. Ovu teritoriju je Poljska na silu oduzela mladoj nezavisnoj Litvaniji još dvadesetih godina. Poslije 17.septembra 1939.godine Viljnus se našao pod kontrolom Crvene armije. I SSSR je tu oblast i grad Viljnus vratio Litvaniji, koja je bila u potpunosti buržoaska, i u tom trenutku ne sasvim demokratska.

Što se tiče odnosa SSSR i Njemačke, može se reći da avgustovsko-septembarska dogovaranja nijesu uspostavila nikakav “savez” između njih. Pomjerajući svoje granice prema Zapadu, SSSR je pomjerao front budćeg rata, udaljavao ga od centara SSSR za 300 i više kilometara. Samim tim SSSR je smanjivao apetite Njemačke na planu njenog širenja na Istok.

Antinjemački karakter sovjetske akcije od 17.septembra bio je jasan, naprimjer, Čerčilu. U radio emisiji od 1.oktobra 1939.godine on je izjavio:”To da su ruske armije morale da stupe na ovu liniju bilo je sasvim neophodno za sigurnost Rusije od nacističke prijetnje. Bilo kako bilo, ova linija postoji, i formiran je Istočni front, koji nacistička Njemačka neće se drznuti da napadne”. U tom smislu sve što se dešavalo između SSSR i Njemačke, bilo je samo privremeno, pred odlučujućim obračunom. Najumniji i najdalekovidiji ljudi Zapada su to razumjeli još tada.

Dopuna i naziv ugovora od 28.septembra o mjeri riječi “prijateljstvo” pokazuje se kao greška, proizvedena krajnje nesrećnim i nespretnim djelovanjem Staljina i njegovog okruženja. A to nije trebalo činiti. Mislim da je ovaj retorički način bio potreban u cilju svoje demonstracije spremnostiza očuvanje dogovora sa Berlinom – u konačnom cilju da se odloži na što je moguće duže vrijeme “okretanje Hitlera prema Istoku”. U stvarnosti je bilo jasno da se nije radilo ni o kakom prijateljstvu.

U svojstvu “dokaza” tobože savezničkih odnosa između SSSR i Trećeg rajha pominju takođe zajedničku paradu sovjetskih i njemačkih jedinica u Brestu, 22.septembra 1939.godine…   

U stvari, parade nije održana. Održan je vojni ceremonijal predaje jednog grada od strane jedne države drugoj, uz minimalno diplomatsko učešće. Usput, uprkos pričama, koje su se pronosile, to je bila jedina aktivnost takve vrste.

 Njemačke jedinice su odlazile i spuštale zastavu, sovjetske su ulazile i podizale svoju zastavu. Nikakvog svečanog naboja i velikog simboličnog smisla ova aktivnost nije imala.Na početku su i  grad Brest, 14.septenmbra, i Brestska tvrđava 17. septembra, bili zauzeti od strane Njemaca. Međutim, shodno sovjetsko-njemačkim dogovorima, Brest je pripadao sovjetskoj zoni interesa – i  pritiscima na diplomatske kanale, SSSR je pošlo za rukom da se dogovori sa Njemcima o predaji čitavog Bresta sa utvrđenjima. Ovo je bila bezuslovna pobjeda – mi smo dobili vrijednu odbrambenu liniju i liniju granice duž rijeka. Njemačka vojna komanda je bila veoma nezadovoljna  što je morala da preda Brest. Sam, pak, ceremonijal, opisao je komandir 29-e tenkovske brigade RK CA, S.M.Krivošein (učesnik famozne”parade”sa sovjetske strane). Prema njegovom pisanju Njemcima je predloženo da u koloni napuste grad, sovjetske jedinice su, isto tako u kolonama ulazile u njega. Bez obzira na to što su “orkestri svirali vojničke marševe”, ništa osim čisto vojničke ceremonije, t.j. nikakvog političkog značaja, nikakvog simboličkog smisla nije imala ova mjera.

Krajem 1990-ih javnosti je postao poznat sporazum NKVD i Gestapo o borbi  protiv “jevrejske opasnosti”. Zar to nije savez?  

To je falsifikat. Više puta objavljivan “Generalni sporazum”, koji je tobože potpisan čak u novembru 1938.godine, odmah su raskrinkali istoričari  kao grubo podmetanje i mistifikaciju.

Ali, jesu li postojale realne činjenice vojne saradnje  RKCA i Vermahta: korišćenje radiosvetionika u Minsku od strane njemačke avijacije, skrivanje njemačkih brodova u sjevernim lukama SSSR, škole za njemački komandni kadar na teritoriji SSSR?

Radiosvetionik u Minsku, kako govore vojni stručnjaci, prije svega je bio potreban da avioni “Luftvafe” ne bi prelijetali na našu teritoriju i da ne bi bombardovali naše jedinice (pa makar i greškom). To je normalno.

Što se tiče skrivanja njemačkih brodova u sovjetskim lukama, hajde razmislite – zar je SSSR, kao neutralna država, mogao ekstradirati ili uništiti njemačke brodove? Kada bi se to dogodilo Sovjetski Savez bi faktički tada krenuo u pohod protiv Njemačke. Hitler bi to ocijenio kao podršku drugoj zaraćenoj strani- Engleskoj i odgovorio bi adekvatnoSovjetskom Savezu. Naravno, o tome su u Londonu upravo maštali – nahuškatiHitlera na Staljina, a sami sa strane da posmatraju, budući da London nije imao nikakvih obaveza, ni sporazuma prema Staljinu.

Vojne škole za Njemce na teritoriji SSSR (tenkovska, pilotska, hemijska) su zaista postojale – samo za vojni kadar demokratske “vejmarske” Njemačke. Dolaskom nacista na vlast, ta saradnja je brzo prekinuta.

I uzgred, nijesu Njemci učili od naših tenkista i pilota, naprotiv, naši stručnjaci, koji su radili zajedno sa Njemcima u tim školama 1920-ih godina, u pogledu iskustva i znanja su dobijali mnogo više.

Nakon zaključivanja ugovora sa Njemačkom u avgustu i  septembru 1939.godine SSSR je aktivno sarađivao sa Njemačkom na ekonomskom planu. Sa moralne tačke gledišta, koliko je bilo opravdano isporučivati agresoru strateške sirovine?

Ja mislim da su ovdje moralne procjene neprimjenjive. Osim toga, predstave o vrijednostima sovjetskih isporuka i njihovoj cijeni za Hitlera je suviše preuveličano. U svakom slučaju treba uzeti u obzir ono šta smo mi dobijali u zamjenu.

Sovjetski Savez je zaista isporučivao Njemačkoj različite sirovine. Međutim, naprimjer, ruda željeza, koju su dobijali iz SSSR, bila je tako siromašna željezom da su je morali obogaćivati u svojim preduzećima. Pri čemu u našoj zemlji, takva ruda se nije mogla koristiti, nijesmo imali odgovarajuću opremu i tehnologiju. U zamjenu – na kredit! – SSSR je dobijao mašine, tehnologiju opremu. Naši stručnjaci su odlazili u njemačke fabrike i upoznavali se sa proizvodnjom nove tehnike. Mada i nevoljno Njemci su bili prinuđeni da nam to dozvoljavaju.

SSSR je kupio u Njemačkoj niz modela novih aviona, tenkova, oruđa i dr. Sve je to išlo na ruku našoj odbrambenoj industriji i, napokon, stvaralo bazu za dostizanje vojno-tehničkog preimućstva nad nacistima u godinama rata. Jer su se Engleska, Francuska i SAD trudile da SSSR ograniče dostup najnovijim tehnologijama.

Mada su u Londonu i Vašingtonu – posebno poslije sloma Francuske, 1940.godine, odlično razumjeli da će SSSR, prije ili kasnije, postati žrtva Hitlerovog napada i samim tim – saveznik zapadnih država.  

Da li je SSSR postao učesnik Drugog svjetskog rata 1939.godine?

Nije. Sovjetski Savez je ostao neutralna država i nastavio  da to bude sve do 22.juna 1941. godine. Neutralnost SSSR, koja je službeno objavljena 17. seprtembra, bila je priznata i od Velike Britanije i Francuske, i SAD. Kada je SSSR ušao s jedinicama na teritoriju Poljske, ni Francuska, ni Velika Britanija, čak ni sama Poljska, nijesu to smatrale ratnim činom.

Ponekad govore,ako je Staljin sa Hitlerom trgovao, isporučivao sirovine Njemačkoj, koja se nalazila u ratu, da li to zanči da se SSSR ne može smatrati neutralnim. Ali ovo je tipičan primjer dvostrukih standarda u procjeni ovih događaja. SAD su od 1939- 1941.godine, t.j. do Perl Harbura, isporučivale naoružanje u Veliku Britaniju.Da li su oni izgubili status neutralnosti? Ne. IliŠvedska, koja je za vrijeme čitavog rata snabdijevala Njemačku strateškim sirovinama, - dali neko dovodi u pitanje njen neutralni status, čak i kada je Hitleru pružila mogućnost tranzita njemačkih jedinica preko svoje teritorije?

U zemljama Pribaltika osnovna državna ideologija je teza o tome da je od 1939 – 1940.godine tamo bila prisutna sovjetska okupacija, koja je donijela represije, deportacije, uvođenje kolhoza i druge nepopularne mjere sovjetizacije. To isto je primjenjivano i prema Zapadnoj Ukrajini, zapadnoj Bjelorusiji i Besarabiji. Kako vi to komentarišete?

Okupacija znači potčinjavanje i nasilje nad stanovništvom. Da, na tim teritorijama je bilo represije (isto kao i u drugim rejonima SSSR). Realije staljinističkog režima tada su mnoge ljude odvratile od sovjetskog uređenja. Međutim, daleko od toga da je to bila većina. Stanovnici Pribaltike, Zapadne Ukrajine, Zapadne Bjelorusije, Besarabije su postajali građani SSSR i uživali su sva prava i obaveze. Najsiromašniji slojevi i srednja klasa su mnogo dobili od sovjetske vlasti – onu istu zemlju, koja je ranije pripadala samo onima, koji su imali posebne privilegije, u prvom redu Poljacima. “Novi građani”su se stopili sa svim slojevima sovjetskoga društva, među kojima i sa upravljačkom i stvaralačkom elitom. Zar se to može nazvati okupacijom? Uporedite sa okupacijom drugih zemalja od strane Njemačke, ili makar sa režimom koji su izgrađivale Engleska i Francuska za svoje kolonije, odnosno teritorije koje su bile pod njihovim starateljstvom.

Napad SSSR na Finsku 1939. godine smatra se pokušajem ili da se ona okupira, ili da se tamo formira marionetska “demokratska republika”, koja će zavisiti od Moskve. Ali već izvojevana velikom krvlju pobjeda Crvene armije u Zimskom ratu, u konačnom se okrenula protiv Sovjetskog Saveza. Jer je Finska okrenula zajedno sa Hitleromprotiv SSSR upravo sa ciljem da se vrati izgubljeno?

Sovjetsko-finski rat 1939-1940. godine nije bio ni prvi, ni drugi: još u vrijeme Građanskog rata u Rusiji i odmah potom, mlada Finska država je pokušavala da sedočepa Istočne Karelije, a u vremenu od 1920-1930-ih godina Finska je čitavo vrijeme bila neprijateljski nastrojena prema SSSR.

Prema tajnom protokolu ugovora od 23. avgusta 1939. godine, Finska je pripadala sferi uticaja SSSR. Ali to nije značilo da je Sovjetski Savez iskonski želio da tamo zavede svoj poredak ili da okupira zemlju. O tome svjedoče pregovori, koji su vođeni uoči Zimskog rata između finskog i sovjetskog rukovodstva. Za dio teritorije Kareljskog zemljouza Fincima je nuđena dva puta veća teritorija u Istočnoj Kareliji. Staljin je na tome istrajavao, budući da je smatrao životno važnim za SSSR da odLenjingrada odmakne granicu, koja se protezala tada svega 32 km od grada. Finci nijesu htjeli da učine ustupak. Tako nazvan Zimski ratza SSSR je bio rat za obezbjeđenje sigurnosti drugoga po značaju grada u zemlji. U to vrijeme u Kremlju su se pribojavali, prije svega, udara, ne od strane Finske, većda će napad sa njene teritorije započeti jedinice jedne od neprijateljski raspoloženih država prema Sovjetskom Savezu, Njemačke, a možda i neke od zapadnih demokratija.

Taj rat je bio težak. Ali je završen mirom, koji je sačuvao nezavisnost Finske i pružao sigurnost Lenjingradu.

To što je Finska kasnije stupila u rat na stranu Hitlera, uticali su, prije svega, planovi finskog rukovodstva, koji su imali za cilj da uz pomoć Hitlera stvore tzv.Veliku Finsku, u koju bi ušli i Sovjetska Karelija i Koljsko poluostrvo sa Murmanskom i druge teritorije, sve do Urala.

Karakteristično je, da uprkos pričama, finske jedinice se nijesu zaustavile na staroj granici, već su se premjestile daleko naprijed, okupirale i odmahpromijenile ime Petrozavodsku i forsirale su rijeku Svir.

A o tome kako su se ponašale finske jedinice na sovjetskoj teritoriji od 1941-1944. godine, pročitajte dokumenta. Samo u okupiranom Petrozavodsku bilo je šest koncentracionih logora za mirne sovjetske građane. A u finskom ropstvu od nepodnošljivih uslova, gladi, hladnoće, batina čuvara, umrla je otprilike trećina naših ratnih zarobljenika.

Kakvo je vaše mišljenje o verziji, koju sada podržava niz istoričara, među kojima i ruskih, prema kojoj se Crvena armija spremala da prva napadne Njemačku u ljeto 1941.godine, da nije Hitler preduhitrio Staljina? Jer je na zapadnoim granicama SSSR bila skoncentrisana ogromna grupacija sovjetskih jedinica, dok u RKCA nije bilo snaga za normalnu odbranu, kako je pokazao napad Vermahta?

To je još jedna izmišljotina. Dovoljno stara, koju je prvi objelodanio ministar za propaganda Trećeg rajha, Jozef Gebels, odmah nakon napada na Sovjetski Savez. Ovu nacističku laž su već odavno razobličili i ruski i zapadni istoričari. Pročitajte maker knjigu Gabrijela Gorodeckog “Mit ledolomca”. Ne upuštajući se u deatalje, htio bih da navedem samo jednu cifru: početkom 1941.godine SSSR je trošio trećinu od ukupno proizvedenog cementa u zemlji na podizanje novih odbrambenih linija prema novoj zapadnoj granici (tzv. linija Molotova). Da    smo se spremali da napadamo, onda bi smo ove resurse potrošili na nešto drugo.

Danas se u Rusiji sjećaju datuma, koji su povezani sa 75-godišnjicom oslobođenja ovih ili onih zemalja Evrope. Ali sada se u nizu zemalja Evrope tvrdi da to nije bilo oslobođenje, već nova okupacija, samo sada komunistička.  

U vezi sa tim  možemo postaviti samo jedno pitanje: šta bi se desilo sa takvim okupiranim zemljama od 1939 -1941.godine kao što su Poljska, Jugoslavija, Čehoslovačka, ili sa zemljama, koje su pale u potpunu zavisnost od Hitlera, da se tamo nije pojavio sovjetski vojnik-oslobodilac? Koliko bi tamo još trajao genocid lokalnog stanovništva, koliko bi još ubijali mirne ljude – djecu, starce, žene? I, da li bi, u principu, bio moguć bilo kakav razgovor o evropskim vrijednostima, da nije približno jedan million sovjetskih vojnika položio svoj život u borbi protiv nacističke kuge.