Tematski članci

      Objavljujemo prevod članka "Spoljna politika Rusije u 2021. godini: četrnaest praktičnih zadataka" sa portala "Ruski savet za međunarodna pitanja".

    Ne treba biti prorok da bi prognozirali da će dolazeća godina biti teška za sve zemlje svijeta. Moguće, ne tako dramatična kao godina koja  je na izmaku, ali ipak veoma teška. Mnogobrojni eksperti se već takmiče u sastavljanju spiskova različitih prijetnji i izazova sa kojima će se čitavo čovječanstvo sukobljavati u 2021.godini, a posebno neke države. Naravno, ni Rusija neće biti izuzetak; predstave o našoj zemlji kao o „ostrvu stabilnosti u uzburkanom okeanu promjena“, beznadno su postale stvar prošlosti. Izazovi i prijetnje neće zaobići ni Moskvu i iziskivaće od državnog rukovodstva adekvatne odgovore.

     Prirodno je da će trebati većinu tih odgovora tražiti u sferi unutrašnjeg ekonomskog i socijalnog razvoja – čak iako ne želimo mnogo da se bavimo takvim istraživanjima. Ozbiljna iskušenja nas očekuju i u spoljnoj politici.

     Pokušaćemo da formulišemo osnovne zadatke na spoljno-političkom planu, čije bi rješavanje mogli smatrati uspjehom u narednoj godini. Pri tome ćemo se potruditi da se zadržimo na realnoj osnovi bez najava očekivanja od te politike, koje ona, nesumnjivo, neće moći ispuniti (početak novog „preopterećenja“ odnosa sa Zapadom, rješavanje teritorijalnih problema sa Japanom ili uključivanje Ukrajine u Evroazijski ekonomski savez).

     Posebno naglašavamo da je riječ o spoljnoj politici u cjelosti, a ne samo o diplomatiji, što znači da za  dolje nabrojano neće biti isključiva odgovornost  Ministarstva inostrannih poslova. Tu će biti posla i za Ministarstvo odbrane  i ministarstva ekonomskog bloka, a da ne govorimo o administraciji Predsjednika. Rješavanje nekog od zadataka pretpostavlja uključivanje privatnog sektora, instituta građanskog društva i zajednice eksperata. Drugim riječima, pokušaćemo da formulišemo nekoliko nacionalnih, a ne resornih prioriteta.

1. Produživanje Dogovora SNV-3 (Dogovor između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država o mjerama daljeg smanjivanja i  ograničavanja strateškog ofanzivnog naoružanja) . Bez ovoga Dogovora bilateralna rusko-američka forma kontrole strategijskog naoružanja konačno će se raspasti. Budući predsjednik SAD, Džon Bajden već je izrazio  spremnost za produženje Dogovora bez dodatnog uslovljavanja (istina, za sada nije jasno na koji rok). Međutim, vremena za produženje je vema malo  - rok važenja SNV-3 ističe početkom februara i strane bi morale da se dogvore tokom prve dvije nedjelje poslije stupanja na vlast demokratske administracije.

2. Moratorijum na razmještanje raketa srednjeg i kratkog dometa u Evropi. Iako je već nerealno da se obnovi odgovarajući Dogovor (DRSMD – Dogovor o likvidaciji raketa srednjeg i kratkog dometa) izvršavanje njegovih uslova od strane Rusije i Zapada je de-fakto u potpunosti ostvariv cilj. Posebno polazeći od toga da je Moskva spremna da proširi odredbe sporazuma na sporne ruske sisteme 9M729, uz uslov  da Zapad uzme u obzir njenu zabrinutost u pogledu kompleta „Idžis- Ešor“ sa pogonskim instalacijama Mk-41 u bazama SAD i NATO u Evropi.

3. Samit R5  Predlog Rusije da se održi samit pet stalnih članica Savjeta za bezbjednost OUN pokretan je još početkom 2020. godine. Usljed različitih razloga takav samit do sada nije održan, ali aktuelnost ovoga predloga nimalo nije manja. Na samitu bi bilo moguće raspraviti ne samo nove principe strateške stabilnosti, već i zaoštrene regionalne konflikte, koji zahtijevaju odlučivanje Savjeta za bezbjednost. U slučaju uspješnog završetka samit bi mogao dati ozbiljne impulse za nastavljanje rada na povećanju nivoa globalnog upravljanja.

4. Obnavljanje vojnog mjerenja u radu Savjeta Rusija – Nato (SRN). U aprilu 2014. godine NATO je zaustavio vojnu saradnju sa Rusijom, što se, između ostalog, odrazilo na zamrzavanje dijaloga između vojnih lica u okvirima SRN. Međutim, mnogi kritičari ove odluke  sa prvom su ukazivali da zaustavljanje saradnje ne znači automatski prekid kontakata. Koliko je moguće prosuđivati danas su  na Zapadu stvorene pretpostavke za postepenu obnovu regularne komunikacije vojnih lica dvaju strana  u skladu sa  SRN, koja bi značila suštinski doprinos evropskoj bezbjednosti.

5. Uključivanje Rusije u realizaciju „zelenog sporazuma“ Evropske Unije (dokument koji trasira put EU prema klimatskoj neutralnosti i radikalnom smanjenju izlučivanja zagušljivih gasova u atmosferu do 2050.godine). Nastupajuća godina bi mogla biti godina proboja na planu sardnje između Moskve i Brisela u vezi širokog dijapazona pitanja klimatskih promjena i zaštite životne sredine. U većini slučajeva zajednički projekti, koji se odnose na energetsko snabdijevanje, razvoj alternativnih izvora energije, preradu otpada, nijesu u sklopu postojećih sankcija Evropske Unije prema Moskvi. Projekti u kolosjeku „zelenog sporazuma“ spremni su da postanu novi službeni programi rusko-evropskog uzajamnog djelovanja.

6. Bjeloruski politički tranzit. Podrazumijeva se da je smjena političkog režima  u ovoj zemlji samo stvar bjeloruskog naroda, ali pozicija Rusije je takva da može usporiti ili ubrzati političke promjene, koje su odavno na pomolu. U interesu Moskve bi bilo postupno pružanje pomoći u rukovođenju promjenama, tako da 2021. godina postane prelomna u razvoju bjeloruske državnosti. Orijentacija Rusije da podržava status-kvo bremenita je ozbiljnim političkim rizicima.

7. Neprihvatanje eskalacije  u Donbasu. U 2020. godini Rusiji, nažalost, nije pošlo za rukom da postigne odlučan progres u regulisanju konflikta na istoku Ukrajine. Najvjerovatnije ni sljedeće godine nećemo dostići značajnije pomake. Ipak je veoma značajno sačuvati makar ono što je već postignuto  - stabilnost na linije razdvajanja snaga DNR/LNR i VSU (Donjecka Narodna Republika/Luganska Narodna Republika i Oružane snage Ukrajine), poštovanje od njihove strane Sporazuma o prekidu vatre, nastavljanje procesa razmjene zarobljenih i zadržanih lica.

8. Sprečavanje novog rasplamsavanja oružanih sukoba u Karabahu. Kao svoju zaslugu  Rusija može smatrati prekid ratnih sukoba u Karabahu, u novembru 2020.godine. Ipak i dalje su potencijalni konflikti na vrlo visokom nivou. Status Nagornog Karabaha  nije utvrđen, pa  se prema tome mogu očekivati predlozi  sa obje  strane konflikta, upućeni Moskvi. Prvi koraci u pravcu političkog regulisanja krize moraju biti učinjeni 2021. godine, prilikom čega upravo Rusija mora da se pojavi kao inicijator i spoljni kurator  ovoga procesa.

9. Proširenje dnevnog reda Arktičkog savjeta. Na proljeće 2021. godine Rusija postaje predsjedavajuća Arktičkog savjeta za redovni dvogodišnji period. To je u prvom redu odlična mogućnost da se ne dozvoli uvlačenje organizacije u globalne geopolitičke protivteže Istoka i Zapada, drugo, da bi se postiglo proširenje dnevnog reda Savjeta, u prvom redu kada se radi o socijalno-ekonomskom razvoju arktičkog regiona i kvalitetu života na Arktiku.

10. Završvnje rada na „Sjevernom toku-2“.  Realizacija osporavanog  projekta gasa u 2021. godini bila bi krupna spoljnopolitička pobjeda Rusije, a takođe bi demonstrirala spremnost Evropske Unije da se uspješno suprotstavi prijetnjama američkih sankcija. Pojavile bi se nove mogućnosti za razvoj ekonomske saradnje Rusije i Evropske Unije.

11. Očuvanje mehanizma OPEC+. Tokom proljeća odlazeće godine, uz pomoć Donalda Trampa ovaj mehanizam je uspio da prebrodi urušavajući pad svjetskih cijena ugljovodonika. Nastavak saradnje između Rusije i Saudijske Arabije  u sljijedećoj godini neobično je značajan zbog očuvanja relativne stabilnosti tržišta nafte na nivou oko 50 dolara po barelu, što bi bilo optimalno za ruski energetski sektor.

12. Diverzifikacija ekonomske saradnje sa Narodnom Republikom Kinom. U odlazećoj godini Rusiji je pošlo za rukom da izbjegne oštar pad obima trgovine sa Kinom. Ipak struktura robne razmjene, kao i ranije, je u mnogome arhaična i zahtijeva dalje promjene. Osim toga najvažniji zadatak u 2021. godini trebalo bi da bude formiranje novih bilateralnih tehnoloških lanaca i realizacija krupnih investicionih projekata.

13. Početak ekonomskih i političkih reformi u Siriji. U 2021.godini u Siriji će se održati predsjednički izbori, koji će sumirati razvitak zemlje za posljednjih sedam godina. Nakon izbora Rusija će imati mogućnost da aktivnije utiče na Damask, kako bi stimulisala povećanje efikasnosti sirijske ekonomije, formiranje inkluzivnijeg političkog sistema, rad Ustavnog odbor Sirije i t. d.

14. Sprečavanje krize rusko-turskih odnosa.  Ankara ostaje značajn partner  Moskve, ipak se pozicije država suštinski razilaze prema mnogim značjnim pitanjima, uključujući Siriju, Libiju, Istočni Mediteran, Nagorni Karabah, Krim i dr. Ako bi ruska spoljna politika u 2021. godini bila uspješna, to bi značilo da se ne dozvoli zaoštravanje odnosa sa Turskom, pri čemu se ne bi išlo na prekomjerne ustupke turskom rukovodstvu.

Razumije se da u ovom spisku nedostaju zadaci, koji su  povezani sa mogućom pojavom ovih ili onih  „crnih labudova“ na ruskom spoljnopolitičkom horizontu, nepredviđenih promjena na međunarodnom planu, na koje će Moskva u svakom slučaju morati reagovati. Takođe je jasno da neće biti realizovana sva pitanja gore navedenog spiska, a sam spisak se može smatrati kao subjektivan i nepotpun.

Ipak je moguće pretpostaviti da ako se u narednih dvanaest mjeseci ispuni makar polovina nabrojanih zadataka, sa pravom ćemo ih moći posmatrati kao uspješne za rusku spoljnu politiku.