Vijesti Ambasade

Nazad

Članak "Rusija nema šta da skriva i nema čega da se plaši"

Poštovani prijatelji!

Ambasada nastavlja sa inicijativom prevođenja analitičkih članaka aktuelne međunarodne tematike na srpski jezik. Zahvaljujemo Vam na komentarima i porukama koje ste nama uputuli preko naše Facebook stranice – oni su od velikog značaja za kvalitetniji odabir materijala.

Članak Specijalnog predstavnika Predsjednika Ruske Federacije za pitanja međunarodne bezbjednosti u oblasti informacione bezbjednosti Andreja Krutskih «Rusija nema šta da skriva i  nema čega da se plaši» objavljen je 27. marta ove godine na sajtu časopisa «Komersant». Objavljujemo njegov prevod, pripremljen od strane Ambasade.

U slučaju korišćenja ovog materijala obavezan je link na stranicu Ambasade - montenegro.mid.ru

 

Rusija nema šta da skriva i  nema čega da se plaši

Na pozadini već naviknute, može se reći ritualne antiruske propagande, u posljednje vrijeme su se počeli čujati i neki zdravi tonovi od strane Američkog društva eksperata. Posebno privlači pažnju, nedavno objavljeni članak u The Daily Beast „Ova vruća linija može spriječiti sajber-rat između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije“. Profesionalci, koji istražuju ovaj siže, jedva da mogu pronaći u ovoj publikaciji bilo kakvo otkriće. Ali je drugo bitno: u njemu se otvoreno priznaje odsustvo ekspertskog, depolitizovanog dijaloga  između Rusije i SAD u oblasti međunarodne informacione sigurnosti – put je ne samo u ćor-sokaku, već je i opasan, prijepun produbljivanja neshvatanja i rizika masovnog konflikta.

Ovo nijesu emocionalne procjene, već sušte činjenice, koje su saopštili američki moćnici, sadašnjih i bivših saradnika administracije, koji prate pitanja sajber-sigurnosti, to jeste onih koji razumiju situaciju „u  svijetu“ i koji, su po specifičnosti svoje profesije u obavezi da razmišljaju maksimalno pragmatično.

Ako  moćnici i eksperti u SAD uistinu dijele takvu procjenu, onda je to takva situacija, u kojoj se sa kolegama, pa i „sa one strane barikade“, teško ne složiti.

Prije šest godina, 2013. pošlo nam je za rukom da se dogovorimo o ustanovljenju direktne komunikacije između Rusije i SAD za slučajeve sajber-incidenata. U suštini, oni su izgrađeni po onoj istoj šemi, koja je postojala u vrijeme Hladnog rata, u ovom slučaju prema tradicionalnim vojnim incidentima, i dozvoljavaju operativnu razmjenu informacija  na svim nivoima, od resornog do političkog.

U tim godinama kanali su proradili  više puta. Treba reći da smo u periodu administracije Baraka Obame  imali dosta aktivan dijalog po sajber-pitanjima, kako na rutinskom, tehničkom nivou, tako i u formatu  punovrijednih konsultacija. Održavani su redovni susreti eksperata, na kojima su se direktno mogli razmatrati  problemi, koji su se pojavljivali. U okvirima Rusko-američke predsjedničke komisije, bila je čak formirana specijalna zajednička radna grupa na visokom nivou.

Što se tiče rada najusijanijih linija, onda je najsvjetliji primjer obraćanje američke strane u jesen 2016.godine u periodu predsjedničke izborne kampanje, zbog zabrinutosti SAD radi nesankcionisanog probijanja u njihovu elektronsku infrastrukturu. Kao i uvijek, mi smo na njega brzo odreagovali, i došlo je do razmjene odgovarajuće tehničke informacije. Naš nacionalni koordinacioni centar za kompjuterske incidente, koji je odgovoran za funkcionisanje ove linije, još u decembru prošle godine je izrazio spremnost da obnaroduje sadržaj ove prepiske, u slučaju da se sa ovim složi američka strana. Mi smo takav predlog službeno proslijedili u Vašington, diplomatskim kanalima početkom te godine. Kao odgovor uslijedilo je odbijanje.

Detaljno objašnjenje tim povodom dao je službeni predstavnik Ministarstva inostranih poslova Rusije, na jednom od svojih brifinga u martu.

Sa svoje strane ja mogu samo da dodam da naš predlog da objavimo prepisku je korak bez presedana, to je prava transparentnost, o čijem značaju tako često govore naši partneri.

Rusija nema čega da se plaši. Kao što nema šta da skriva. Mi smo spremni na to da ovu prepisku prouči široka javnost u Rusiji i u SAD, Sredstva masovnih informacija, eksperti i da oni zaključe šta se u stvari tada dogodilo. Ali, mi za sada ne možemo da objavimo ove podatke, budući da je to onemogućeno od američke strane. Izgovor  je „osjetljivost“ ovih materijala. Teško da tamo ima nešto osjetljivije za SAD, nego za Rusiju. Prije će biti da takav pristup otkriva neuvjerenost u sopstvene pozicije, pa pri postojanju činjenica, koje bi bile svima dostupne, bilo bi mnogo teže tiražirati okrivljivanja o „ruskoj umiješnosti“ u sajber-provale.

Ipak se ovim apsurd ne završva. Poslije nepristajnja američkih državnih organa, odlučili smo da javnosti SAD-a direktno saopštimo, kako se situacija sa vruće linije doživljava u Moskvi i ponudili nizu vodećih američkih sredstava za masovno informisanje da objave članak. Rekli smo im: mi vam, jednostavno, nudimo „direktan govor“, a vi komentarišite kako želite. Ukoliko vam se naš predlog ne sviđa, ukoliko nam ne vjerujete – tako i napišite, a neka sude čitaoci.

Na početku ova izdanja su se otvoreno zainteresovala, sa nama su precizirali pojedinosti, govarili su da su spremni da objave, ali potom, očigledno, „dobili su po prstima“ i uslijedilo je odbijanje, bez navođenja uzroka. Uplašili su se.

Ali, ovo je emocionalna strana pitanja, a nas više interesuje pragmatika. Po drugi put ću se složiti sa američkim kolegama (Majklom Danijelom, Krisom Pejnterom, Lukom Dembovskim), čija su mišljenja citirana u pomenutom članku: nije dovoljna jedna činjenica za postojanje kanala eksterne veze. Za njihovo efikasno funkcionisanje neophodan je dijalog između onih koji se bave obezbjeđenjem njihovog svakodnevnog funkcionisanja, potreban je dublji rzgovor o pitanjima međunarodne informacione sigurnosti.

Od zvaničnog Vašingtona se često čuje kako tobože za ovo „nedostaje povjerenja“. Umjesto odgovora želimo da pitamo: „A kako ono da zaživi, ako se vi stalno sklanjate od bilo kakvog razgovora na ovu temu?“ Pa, mi smo već više puta predlagali da se obave međusobne konsultacije i dobili odbijanje kao dogovor. Katkada, stvar se uopšte dovodi do apsurda, kao prije godinu u Ženevi, kada je američka strana otkazala takav susret samo par časova prije njegovog početka, pri čemu su delegacije već bile na licu mjesta. I nehotice da pomisliš da  razgovor lice u lice toliko plaši naše partnere, da oni sprečavaju da svoju uvrijeđenost saopšte preko sredstava masovnog informisanja.

Ali nije pitanje u ravni rutinske politike, razmjene „peckanja“, ili bilo kakvih subjektivnih faktora.

Kao i prije pedeset godina i sada se radi o sprečavanje eskalacije sajber-incidenta do nivoa sasvim masovnog vojnog konflikta  između Rusije i SAD.

Ukoliko linije eksterne veze,  potpomognute dijalogom eksperata, budu proklizavale iz političkih razloga, prisutan je rizik „druge karibske krize“, samo što će ovaj put razlog za nju biti ne bojeve glave, već informaciono-komunikacione tehnologije, i događaji će se razvijati odbrojavanjem minuta, ostavljajući objema stranama katastrofalno malo vremena za donošenje odluka. I ovo već odavno nije scenarijo za film fantastike, to je naša realnost. Željeli bi smo da vjerujemo da su u SAD ovoga svjesni takođe kao i u Rusiji. U krajnjem slučaju na ovo opominju izjave mišljenja američkih eksperata.

Takvu istu liniju otvorenosti, demokratičnosti, konstruktivnog dijaloga, mi nastojimo da sprovodimo u odnosima sa SAD, kada se radi o sajber-pitanjima, na više različitih terena. Kao što je poznato, ove godine u UN će biti formirane dvije profilne pregovaračke strukture za međunarodnu informacionu sigurnost: Radna grupa otvorenog sastava (RGOS), za sve države – članove Organizacije i Grupa vladinih eksperata (GVE). Interesantno je, da se prva formira na rusku inicijativu, a druga – formalno, na američku. U stvari oba tijela prvobitno su predložena i podržna od strane Rusije, u vrijeme dok su se zapadne zemlje prema kursu Organizacije Ujedinjenih Nacija (UN), odnosile skeptično i kritikovale ga  svakom pogodnom prilikom.  Kakogod, realnost je takva da će sada u UN raditi dvije grupe i sada se treba dogovoriti na kakvim principima će one uzajamno djelovati.

Priređivati u UN „gladijatorske borbe“ na temu „međunarodne informacione sigurnosti – nije varijanta za koju se mi zalažemo.

Kao i sve druge države, Rusija je zainteresovana za to da se rad ovih grupa temelji na komplementarnom, konstruktivnom i saradničkom ključu, bez konfrontacija.

Polazeći od zdravog razuma mi predlažemo šemu sa „podjelom tereta“. Prema njoj RGOS bi morala da se usredsredi na krupne političke sadržaj, koji tangiraju većinu članova međunarodne zajednice, - na pravila odgovornog ponašanja država u informacionom prostoru, na mjere učvršćivanja povjerenja u ovoj sferi, pomoć državama u razvoju, a takođe razmatranje kako će u budućnosti izgledati sam pregovarački format na ovu temu (stalno aktivan odbor Generalne skupštine  ili Savjeta bezbjednosti UN, ili neka druga varijanta).

Grupa vladinih eksperata, sa svoje strane, mogla bi da se prioritetno bavi, ne manje važnom, ali više uskostručnom temom – pitanjima primjenjivosti važećih normi međunarodnog prava u odnosu na informacioni prostor.

Drugi značajan princip „mirne saradnje“ dvaju grupa je harmonizacija napora. Na oba terena diskusija mora biti depolitizovana i pragmatična, a njeni rezultati se moraju uzajamno dopunjavati, a ne da budu konkurentski. Iz opisa sfera odgovornosti RGOS i GVE, očigledno je, da im predstoji  da se uhvate u koštac sa kolosalnim bremenom problema, a to je moguće samo u slučaju konstruktivne saradnje svih učesnika.

Želim da podvučem da smo se sa takvim planom, svojevrsnim programom zajedničkih aktivnosti, obratili Amerikancima još u novembru prošle godine. Kao i ranije, predložili smo da se susretemo radi razmatranja ovih tema. Odgovor, kao ni ranije, nijesmo dobili. Do početka rada obje strukture, ostalo je još veoma malo vremena. Ostaje nam da se nadamo da će kod partnera prevladati zdrav razum i da će oni iskoristiti  ovaj „prozor mogućnosti“ prije nego se on zatvori. Sa svoje strane mi smo spremni za dijalog.