Tematski članci

Objavljujemo prevod članka bivšeg Ministra inostranih poslova Rusije (1998 - 2004.) Igora Ivanova “"Svijet poslije Dogovora o strateškom ofanzivnom naoružanju".

Svijet poslije Dogovora o strateškom ofanzivnom naoružanju

Ponovno otpočinjanje rusko-američkih konsultacija o kontroli naoružanja i strateškoj stabilnosti, koje su počele krajem juna u Beču je, nesumnjivo, dobra novost. Ukoliko konsultacije krenu uspješno, onda postoji nada da će Dogovor između Rusije  i SAD o mjerama na daljem smanjenju i ograničenju strateškog ofanzivnog naoružanja (SNV-III) na neko vrijeme biti produžen. Ukoliko, pak, do dogovora ne dođe - a, nažalost takva vjerovatnoća je velika, - onda će u februaru 2021. godine Dogovor postati istorija, kao što se desilo sa sovjetsko-američkim dogovorima o raketama srednjeg i kratkog dometa (DRSMD) i o ograničavanju sistema protivraketne odbrane (PRO) i multilateralni dogovor  o uobičajenim snagama u Evropi (DOVSE).

Dobro se sjećam kako se na razmeđu između XX i XXI vijeka, rasplamsala intenzivna borba za očuvanje Dogovora  PRO. Ruska strana je bila spremna da učini ozbiljne ustupke, kako bi ubijedila Vašington da se sačuva Dogovor. U cilju očuvanja i  poštovanja Dogovora  o PRO, izjasnila se većina  država svijeta. U odbranu Dogovora je donesena odgovarajuća rezolucija Generalne Skupštine OUN, protiv koje su glasale svega četiri države. Ipak Dogovor nije ostao na snazi: u ljeto 2002. godine Sjedinjene Države jednostrano su ga napustile. Nešto kasnije, ista takva sudbina je zadesila DOVSE I DRSMD. Valja priznati da zalaganje za njihovo očuvanje, nije bilo tako jako, kao u slučaju sa Dogovorom o PRO. Da, Rusija se sa najvišeg političkog nivoa zalagala za njihovo očuvanje, ali dalje od te principijelne pozicije stvar nije krenula. Evropske države, čiji su bezbjednosni interesi bili direktno povezani sa ovim dogovorima, i koje su ih čitavo vrijeme s entuzijazmom podržavale, faktički su se solidarisale sa stavom Vašingtona i mlitavo su posmatrale njihovu likvidaciju.

 Da li Dogovor SNB-III očekuje takođe takva sudbina? Vjerovatno bi u ovom trenutku bilo preuranjeno proricati njegovu sudbinu. Istovremeno, već sada je sasvim očigledno, da čak i u slučaju produženja roka važenja ovoga Dogovora, biće praktično nemoguće obnoviti onu razgranatu i dogovorno - pravnu osnovu kontrole naoružanja na više nivoa, koja je stvarana tokom decenija u drugoj polovini prošloga vijeka i služila interesima strateške stabilnosti svijeta. Ako se složimo sa takvom slikom današnje realnosti, onda se postavljaju dva praktična pitanja: prvo, treba li priznati da tradicionalna kontrola nuklearnog i uobičajenog naoružanja pred početak treće decenije XXI vijeka ne može da se oživi? Drugo, koji su mehanizmi kontrole naoružanja uopšte mogući u novoformirajućim međunarodnim uslovima?

Očigledno je da značajan dio odgovornosti za urušavanje međunarodnog sistema kontrole naoružanja snose Sjedinjene Države. Nakon završetka hladnog rata Vašington, uobrazivši da je pobjednik, otvoreno je okrenuo u pravcu negiranja onih međunarodnih mehanizama, koji, prema mišljenju nekoliko američkih administracija, su mogli nekako da ograniče njihovu slobodu na međunatrodnoj areni, a u suštini  da poremete američku dominaciju u svijetu.

 SAD su jednostrano izašle iz Dogovora o PRO i DRSMD, na svaki način su onemogućavale državama članicama NATO ratifikaciju prilagođenog DOVSE, izbjegavale su konstruktivan dijalog o drugim mogućnostima kontrole naoružanja. Potpisivanje Dogovora SVN-III, 2010. godine značilo je izuzetak iz takve ukupne tendencije.

Istovremeno, bilo bi opasno pojednostavljivanje i svu krivicu za sadašnje stanje stvari u oblasti kontrole naoružanja pripisivati isključivo SAD. Nemoguće je zaobići okolnost da je poslije završetka hladnog rata, svijet prestao da bude bipolaran, pa prema tome i u odnosu globalne nuklearne opasnosti. U oblasti bezbjednosti akcenat se sve više počeo premještati sa globalnog nivoa na nivo regiona i pojedinačnih zemalja. Istovremeno se počela mijenjati i skala prioriteta u pogledu prijetnji bezbjednosti, pa je osnovna pažnja usredsređena na borbu protiv terorizma, različitih oblika ekstremizma, trgovine narkoticima, protivzakonite migracije i t. d.

U takvim uslovima reakcija međunarodne zajednice na pojavu nuklearnog naoružanja u Indiji i Pakistanu, iako je bila osuđujuća, ali nedovoljna da bi ga omela. Ovo se može objasniti samo time da pojava raketno-nuklearnog naoružanja u arsenalu  ovih zemalja, iako je postala direktno kršenje režima neširenja, bila je percipirana u svijetu, ne kao direktna prijetnja globalnoj bezbjednosti, već prije kao regionalni problem. Vjerovatno treba priznati da krivicu za takav stav snose u ovoj ili onoj mjeri sve članice "nuklearne petorke", koje su istovremeno slovile i kao stalne članice Savjeta bezbjednosti OUN.

 Poluvjekovna istorija kontrole nuklearnog naoružanja u naše vrijeme izgleda sve manje utješnom. U onoj varijanti, koja nam je bila poznata iz vremena prvih sporazuma, koje su prije pola vijeka potpisivali Leonid Brežnjev i Ričard Nikson, takva kontrola se primiče svome zakonitom kraju. Posljednji  rušilački koraci  Trampove administracije su vjerovatno ubrzali tužan rasplet i obojili je dodatnom dramatičnošću, ali takav rasplet je prije ili kanije bio neizbježan. Vratiti se u sedamdesete godine prošlog vijeka, ili čak u 2010. godinu, kada su Dmitrij Medvjedev i Barak Obama potpisali DSNV - 3, svakako je nemoguće.

 S druge strane, teško je zamisliti, da u svijetu postoje države koje su zainteresovane za trku u nuklearnom naoružavanju, koje niko i ništa ne ograničava. "Igra bez pravila" u ovoj sferi je veoma rizična, a svaka nova decenija XXI vijeka, ako ne i svaka godina, značiće samo povećanje rizika. Prema tome, nekakvi novi mehanizmi kontrole strateškog naoružanja ovako ili onako morali bi nicati kroz nagomilane ostatke starog bilateralnog sovjetsko-američkog sistema.

 Danas, vjerovatno, niko ne može predvidjeti, kakvi će konkretno izgledati ti novi mahanizmi. Jasnije je kakvi oni vjerovatno neće biti.

 Stvar je prošlosti bilateralni format kontrole strateškog naoružanja. Sjedinjene Države sve više brine uvećenje nuklearnog arsenala Kine, balistički potencijal Irana i t. d. Prije ili kasnije  i Rusija će, pored SAD, takođe morati  da obrati pažnju na rastuće mogućnosti službenih i neslužbenih članica "nuklearnog kluba". U skladu sa tim, bilateralni rusko - američki  format moraće svakako biti rekonstruisan u multilateralni. Zadatak nije trivijalan, ali on će se nekako morati rješavati.

 Budući sporazumi teško da će se donositi u varijanti tradicionalnih, pravno obavezujućih,   i onih koji će podlijegati ratifikaciji. Danas ratifikovati bilo koji oblik međunarodnog dogovaranja je posao krajnje složen, a u mnogim slučajevima skoro nemoguć. Posebno ako polazi od toga da nama još predstoji da prođemo istorijski dug period oštre konfrontacije između vodećih igrača svijeta. U takvim uslovima kakve se garancije mogu dati  u pogledu izvršavanja obaveza od strana, koje su potpisale dogovor? Kako nam iskustvo govori DRSMD, baš kao i  Dogovor o PRO, čak pravno obavezujući sporazumi, ne pružaju takve garancije: operativno je moguće napustiti svaki takav sporazum, ispunjavanjem ne sasvim složenih formalnih procedura.

Takođe je moguće pretpostaviti da će se u budućim pregovorima o kontroli strateškog naoružanja teško nalaziti količinski parametri nuklearnih arsenala, zemalja koje se budu dogovarale. Količinska trka u naoružanju, tipa one, koja se vodila između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država u drugoj polovini prošloga vijeka, teško da će se ponoviti u ovom stoljeću. Najveću glavobolju pregovaračima će predstavljati ne količinske, već kvalitativne karakteristike strateških arsenala - takvih, kao što su naprimjer, porast korišćenja elemenata vještačkog intelekta u ovoj oblasti.

Što se tiče formata pregovora i mogućih dogovora, u budućnosti će biti više traženi, ne tradicionalni bilateralni modeli, već elastičniji multilateralni formati, tipa Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcija (SVPD) - Sporazum o iranskom nuklearnom dosijeu 2015. godine. Razumije se, čak i takav format, u što smo se mogli uvjeriti, ne pruža potpunu garanciju izvršavanja dogovorenog  i ipak dozvoljava da se iznalaze rješenja oko kojih je moguće ujediniti široki krug država  i na taj način sniziti nivo zategnutosti.

 Moguće da će ubuduće i sam termin "kontrola"naoružanja iziskivati reviziju. Umjesto pravno obavezujuće prevashodno količinske "kontrole naoružanja" može se prihvatiti multilateralno, neformalizovano prvenstveno kvalitetno  "upravljanje strateškim naoružanjem". U tom novom sistemu koordinata veoma veliku ulogu će igrati postojanje mnogobrojnih linija komunikacije, ne samo na najvišem, već i na drugim nivoima, operativna razmjena vojnih informacija i poređenje vojnih doktrina.

 U nuklearnom svijeti nastupa nova epoha. Taj svijet postaje sve složeniji, manje predvidljiv, i potencijalno opasniji, nego onaj svijet, koji je postao prošlost, svijet XX vijeka. Željeli bismo da se nadamo da Rusija, SAD i drugi vodeći svjetski igrači će moći da se uzdignu iznad uzajamnih sumnji i prijekora, da spoznaju nivo narastajućih rizika i da svoje napore usmjere  na traženje novih modela  i novih algoritama za smanjenje nuklearnih rizika i jačanje strateške stabilnosti na globalnom i regionalnom nivou. Rusija ima obavezu da bude jedan od lidera ovoga istorijskog procesa. Naša zemlja raspolaže unikatnim iskustvom u donošenju i primjeni najrazličitijih mehanizama kontrole naoružanja, bogatom tradicijom sovjetske i ruske škole međunarodnih pregovarača, sačuvanim udruženjem visokoprofesionalnih eksperata za pitanja strateškog naoružanja.