Vijesti Ambasade

Poštovani prijatelji,

Ambasada nastavlja sa inicijativom prevođenja analitičkih članaka aktuelne međunarodne tematike na srpski jezik. Zahvaljujemo Vam na komentarima i porukama koje ste nama uputuli preko naše Facebook stranice – oni su od velikog značaja za kvalitetniji odabir materijala.

Objavljujemo prevod članka ruskog politikologa Fjodora Lukjanova „Nema rešenja bez učešća Moskve”, objavljenog na portalu “Rusija u globalnoj politici”.

U slučaju korišćenja ovog materijala obavezan je link na stranicu Ambasade.

Nema  rješenja bez učešća Moskve

Sirijska operacija ruskih oružanih snaga, koja je započeta 2015. godine, za većinu komentatora je postala neočekivana i u početku je bila primljena s uznemirenošću. Čula su se poređenja sa kampanjom SSSR u Avganistanu i SAD u Iraku, a takođe  i diskusije kako nema razumijevanja za finalni zadatak i, najvažnije, exitstrategy. Posebna nervoza se pojavljivala od rizika sukoba (slučajnog, ali sa nesagledivim posljedicama), sa oružanim snagama drugih država koje imaju veliku vojnu moć, koje su dejstvovale u regionu Sjedinjenih Država i Turske.

Rezultati postignuti poslije nešto više od četiri godine, takođe su dosta neočekivani. Pretpostavimo da je bilo moguće predvidjeti promjenu situacije u Siriji, ipak se umiješala jedna od vojno najmoćnijih država svijeta. Ali, je li neko mogao pretpostaviti da će Rusija početi da  važi kao glavni spoljni igrač na čitavom Bliskom Istoku, kao država od koje zavisi balans snaga i usmjeravanje daljeg razvoja. Zašto je do toga došlo i šta iz toga proizilazi?

Pitanje, koje se najčešće postavlja u vezi sa ruskom operacijom: koja je strategija Moskve u Siriji i koji je njen konačan cilj?

Za razliku od niza drugih ruskih spoljno-političkih poduhvata, gdje je ponašanje poprimalo svojstva impulzivnosti, sirijski siže je regularan. Od samog početka krize u Siriji, ruska diplomatija je najavila kurs podrške vladi Bašara Asada i njegovom ostanaku na vlasti. Takva pozicija se temeljila ne toliko na ranijim odnosima, koji su povezivali  Damask i Moskvu, koliko na osnovnom uvjerenju: obnavljanje stabilnosti regiona je moguće samo učvršćivanjem postojećih režima, a ne njihovim smjenjivanjem. Promjena režima, kako je pokazalo iskustvo iz Iraka Libije i Egipta, vodi  u pojačvanje haosa. Ruska pozicija je imala ulogu katalizatora u događajima u Libiji, u kojima se Moskva nije pojavljivala kao prepreka spoljnom miješanju, i rezultat je bio poražavajući, čak i s gledišta vizuelnih predstava (čitav svijet je vidio zvjersko ubistvo Gadafija).

Od tada se nije mijenjao zadatak Rusije – učvršćivanje režima i obnavljanje njegove kontrole na maksimalno mogućoj teritoriji Sirije u okviru njenih međunarodno priznatih granica. Nakon toga je Rusija u potpunosti stala na stranu Asada, u početku političko-diplomatskim, a kasnije i vojnim metodima. Oružana intervencija je zatrebala u onom trenutku kada je postalo jasno, da bez nje Damask može da padne.

Rješavajući ovaj zadatak, Rusija je pokazala sposobnost da umije veoma vješto da iskoristi različite instrumente – vojne, vojno-političke, diplomatske, kulturno-informacione. Treba priznati da je elastičnost, koju  pokazuje Moskva, realizujući svoj poduhvat u Siriji, atipična za rusku spoljno-političku praksu. Unekoliko je ovo povezano sa velikim brojem igrača, od kojih zavisi postizanje rezultata. Njihovi interesi ili se sasvim ne podudaraju, ili su podudarni samo u pojedinačnim aspektima. Ovo usložnjava formiranje dosljednog kursa, ali istovremeno stalno pruža situacione mogućnosti. Ovo Moskva vješto koristi, uspijevajući da sa svima, bez izuzetka, značajnim snagama, održava poslovne odnose.  

Postao je izuzetan takozvani astaninski trougao – stalno djelujući format razmatranja situacije u Siriji, uz učešće Rusije, Turske i Irana. Njegova izuzetnost se sastoji, u prvom redu u tome, što ova tri učesnika u Siriji imaju, ako ne sasvim suprotstavljene, ono veoma različite interese. Drugo, nivo povjerenja između „strana“ trougla, blago govoreći, bilo bi poželjno da je bolji. Upravo zato, kada su u januaru 2017. godine počinjali pregovori, većina komentatora je smatrala da se ova konfiguracija neće dugo održati. Međutim, prošle su već tri godine i učesnice uspijevaju da prevazilaze intenzivne  krize i da očuvaju međusobne odnose. Temelj ovoj postojanosti, kako je već naglašeno, nije podudarnost interesa ili međusobne simpatije, već precizno pragmatično shvatanje: nijedna od tri učesnice pregovora, ne može postići realizaciju svojih ciljeva u Siriji bez sudjelovanja, ili makar neutralnosti dvaju ostalih.Ispostavlja se da je ovo u potpunosti efikasna osnova za kooperaciju.

U ovom kontekstu su posebno interesantni odnosi Rusije i Turske. Istorijski oni su prezasićeni oštrim neslaganjima, a uoči zajedničkog djelovanja povodom Sirije, strane su se nalazile na ivici rata (poslije incidenta, u jesen 2015. godine, kada su turske vojne snage srušile ruski avion). Ali zdrav razum i neizbježnost da se rješavaju pitanja od zajedničkog interesa, našli su se u prvom planu, i sada Rusija i Turska tijesno i stalno sarađuju. Jasno je da je za predsjednika Erdogana najvažnija taktika izgrađivanje odnosa sa Vašingtonom. On igra veoma riskantnu igru sa Trampom, pokazujući visok stepen nezavisnosti. A za to takvo predstavljanje koristi odnose sa Rusijom, uključujući i vojno-tehničke. Ankara nije zainteresovana za raskidanje odnosa sa Vašingtonom, ali bi željela da kvalitetno promijeni karakter odnosa, u pravcu mnogo veće slobode manevrisanja. U Moskvi ovo odlično razumiju, tako da su međusobni odnosi sa Turskom granično poslovni i pragmatični, bez strateških očekivanja. Ipak, počevši od iznuđene saradnje, odnosi su uznapredovali dovoljno daleko. Razlog je otvorenost   šta strane žele da postignu i šta su sve u stanju da preduzmu zbog toga. Bez sentimentalnosti i ideologije.       

Uspjesi Rusije u Siriji dijelom su povezani sa time što ostali spoljni igrači nijesu mogli da ponude bilo kakvu dosljednu relaciju. Politika Sjedinjenih Država  počela je da gubi jasne obrise mnogo prije Trampa. Od samog početka nije bilo jasno šta je željela u Siriji da postigne administracija Baraka Obame. U Trampovo  vrijeme je upravo ova politika postala jasnija – uništenje „Islamske države“ i to bi bilo sve, drugih interesa nemaju. Nesposobnost SAD da formulišu  orjentaciju cilja  (na prvoj etapi) i nepostojanje želje za ozbiljnim ulaganjima (dalje) napravili su vakuum u djelovanju, koji su ispunili drugi igrači, u prvom redu Rusija.

Evropska Unija praktično ne učestvuje u sirijskom, pa ni u čitavom bliskoistočnom sukobu. Ispostavilo se da Evropska Unija, jednostavno, nema instrumente za efikasan uticaj na situaciju, budući da je ona dosta brzo prešla u klasičnu vojno-političku fazu, a to uopšte nije ona sfera, u kojoj je Evropska Unija jaka. Sada u Evropi polažu nadu u etapu postkonfliktnog regulisanja, kada zatreba ono što Stari Svijet ima – novac za obnavljanje. To djelimično može vratiti Evropu u sirijski siže, mada je pitanje prije srednjoročno, ili čak dugoročno.

Što se, pak, tiče regionalnih igrača, razvoj događaja je pokazao: uticaj ostvaruju oni, koji su spremni ozbiljno da rizikuju i oštro da reaguju, pokušaji da učešće prođe „preko tuđih leđa“ su istrošeni. Zato Turska, Iran i Rusija imaju kudikamo veće mogućnosti, nego, na primjer, Saudijska Arabija. Mada je na početku stepen uticaja Er-Rijada, na „arapsko proljeće“ bio značajan, obilata finansijska podrška određenih grupa je bila u prilici da poljulja situaciju.

Za četiri godine vojnih operacija Rusija se stvarno pretvorila u najuticajnijeg regionalnog igrača, bez čijeg učešća i saglasnosti tamo praktično nije moguće ništa uraditi. Ovo još ne znači sposobnosti za regulisanje konflikta, ali u poređenju sa drugima, pruža maksimalne  mogućnosti uticaja na ovaj proces. Pri tome su bez osnova   očekivanja nekih bliskoistočnih aktera da će Rusija sada, ili zamijeniti SAD u ulozi patrona, ili će se, u krajnjem slučaju, potruditi da se povrati na status SSSR. I stvar čak nije ni u tome što Rusija za to nema dovoljnih resursa ili ambicija. Model regionalne politike prošlog vijeka, koji se nastavio na neko vrijeme i u ovom stoljeću, a koji podrazumijeva prisustvo jakog ili jakog spoljnog patrona, sam po sebi odlazi u prošlost. Sada nije moguće upravljati regionima, što pokazuje iskustvo svih dijelova svijeta od Istočne Azije do Latinske Amerike, a tim više Bliskog Istoka. Zato je u mnogim krajevima upražnjena niša poluge za balansiranje, koja je u stanju da reguliše nivo zategnutosti i da olabavi kontradikcije različitih učesnika lokalne politike.

U tom pogledu Rusija je nesumnjivo sakupila poene. Ruske mogućnosti na Bliskom Istoku značajno su uvećale status zemlje u međunarodnoj hijerarhiji – to je, govoreći jezikom tržišta, vrijedna aktiva u procesu globalne međusobne saradnje. Valja naglasiti, da su uoči početka sirijske vojne operacije, u jesen 2015. godine, zemlje Zapada  namjerno ograničile prostor dijaloga sa Rusijom samo minskim procesom i ukrajinskom krizom, nastojeći da samim tim izvrše pritisak na Moskvu. Sada se situacija kardinalno izmijenila, umnogome zahvaljujući aktivnosti na Bliskom Istoku. Razumljivo je da je cilj Rusije da  učvrsti svoje strateške položaje u Siriji, učinivši tamo svoje baze tačkama oslonca u Sredozemlju. Ovo je, međutim, pitanje koje se ne tiče kontrole regiona, već pozicije u širokom međunarodnom smislu.

Sirijska operacija nije postala velika unutrašnja tema u ruskoj politici. Naravno, u prvoj etapi, kada je ruska armija, za mnoge neočekivano, pokazala veoma impresivne mogućnosti, to je izazvalo prijatan utisak na javno mnjenje. Međutim, u informacionom pogledu Sirija nikad nije dostigla stepen napetosti kao Ukrajina, a vremenom se pretvorila u sličnu rutinu, koja nije proizvodila jake emocije ni na jednoj strani. Što se, pak, tiče stručnjaka, oni se, kao i ranije, izjašnjavaju da sirijska operacija, bez obzira na uspjehe Moskve, i dalje ostaje krajnje složena i riskantna. Ona zahtijeva stalan i naporan rad na svim nivoima a rješenje problema je još daleko.