Poštovani prijatelji! 

Ambasada nastavlja sa inicijativom prevođenja analitičkih članaka aktuelne međunarodne tematike na srpski jezik. Zahvaljujemo Vam na komentarima i porukama koje ste nama uputuli preko naše Facebook stranice – oni su od velikog značaja za kvalitetniji odabir materijala. 

Članak «Ratne igre» objavljen je 27. novembra ove godine na sajtu časopisa «Rusija u međunarodnoj politici». Objavljujemo njegov prevod, pripremljen od strane Ambasade.

U slučaju korišćenja ovog materijala obavezan je link na stranicu Ambasade - montenegro.mid.ru

Ratne igre

Incident u Kerčkom prolazu je izazvao brzo zaoštravanje situacije između Rusije i Ukrajine, a istovremeno označio i pokušaj da se proširi zategnutost izvan međusobnih odnosa. Čini se da ovo posljednje nije baš uspjelo. Reakcija starijih partnera Kijeva je bila predvidljiva (upozorenja na adresu Rusije), ali apatična. Ideja Petra Porošenka o uvođenju ratnog stanja, a samim tim i odlaganje proljećnih izbora, je toliko  providna, da je čak i s one strane Atlantika, gdje nijesu skloni da zalaze u detalje, jedva izazvala pažnju. 

Uza svu političko-retoričku oštrinu ovoga konflikta, najvjerovatnije će se on zapamtiti kao neprijatan, ali i kao rutinska epizoda strana  koje se nalaze u zategnutim odnosima. Ipak, neophodno je iz njega izvesti zaključke, zato što  je on još jednom podsjetio na postojanje teškog, hroničnog problema.

Događaji iz 2014. godine  su u akvatoriju Crnog i Azovskog mora stvorili novu situaciju, koja je utemeljila suprotstavljenost, koja se u ovom trenutku ne može riješiti.

Ukrajina i većina zemalja svijeta nijesu priznale jurisdikciju Rusije nad Krimom, dok je Rusija ubijeđena da Krim  pripada Ruskoj Federaciji, u što ne treba ni sumnjati, niti o tome raspravljati. Tako, da u vezi sa tim ne može biti nikakvog formalnog kompromisa, i takav poredak stvari će potrajati. Međutim, ispod njega je podmetnuta mina neograničenog djelovanja, čiji se detonator nalazi u rukama Kijeva. U slučaju provokacione aktivnosti ukrajinske strane i odgovora Rusije na nju, Ukrajini je obezbijeđena međunarodna podrška. I akvatorij, uz sve smicalice, je blagodatniji  nego kopno, zato što je pravni osnov, po kojem se određuju teritorijalne i neutralne vode, komplikovaniji, nego onaj koji se upravo odnosi na teritoriju. I pruža mnogo mogućnosti  za hibridni rat, koji je danas popularan.

Šta može da učini zemlja, čije se pravno stanovište ne prihvata od strane kontrahenata? U idealu, naravno, da dokazuje sopstvenu ispravnost  i da dobije priznanje sopstvenih argumenata. Međutim, treba biti realan – za sada de-jure nema šansi za uspjeh da se pojača sopstvena vizija. Preostaje druga varijanta – ubjedljivo potvrđivati ono, što postoji kao činjenica, kako niko ne bi mogao da sumnja u ozbiljnost i trajanje toga de-fakto. Tako funkcionišu sve zone  “zamrznutih konflikata” – pravni status nije u korelaciji  sa faktičkim, a faktički je potkrijepljen decidnim objašnjenjem šta slijedi u slučaju njegovog kršenja.  

U tom smislu incident u Kerčkom prolazu, prije svega je odigrao svoju ulogu. Jemstvo za stabilnost u zoni bilo kakve suprotstavljenosti je prestanak sumnji obje strane, da pokušaj narušavanja statusa-kvo automatski za sobom povlači  odlučne mjere. To nije uvijek lijepo, ali je pouzdano efikasno. Možemo na razne načine misliti o ukrajinskom rukovodstvu, ali ni Porošenko, ni njegovi saradnici nijesu kamikaze. Njima ne treba veliki rat, kao što ni Rusiji, apsolutno, nije potreban. Ovo ne znači da je postojeće stanje stvari nekome po volji, ali eksplozija situacije je bremenita, ima bolne posljedice i veoma teške dileme. Posebno transformacija konflikta iz faze apatičnosti u oštriju, primoraće Moskvu da ozbiljno odabere model ponašanja – da li da se ograničava jednostavno na oštar odgovor, kako bi ućutkala protivnika, ili će pokušati da sebe osigura od ponavljanja incidenata, ne zaustavljajući se na polovičnim rješenjima. Drugi scenario je neobično opasan iz više razloga i, zvanično, nije primaran, ali suprotstavljanje diktira svoju logiku.  

Uopšte, Rusija je, vjerovatno, trebala davno da jasnije saopšti, da u spornim akvatorijima ona utvrđuje pravila i da će svi morati da se pomire sa tom činjenicom. To je ona situacija kada elastičnost ne dovodi do popuštanja zategnutosti, već provocira da je sabijaju.

Još jedan utisak ostavlja proistekla kolizija, a to je devalvacija fundamentalnih shvatanja, koja je dostigla neviđene razmjere. Ratno stanje je ozbiljna stvar, insistira na veoma određen način i pretpostavlja određene posljedice. U klasičnim vremenima uvođenje ratnog stanja je označavalo predigru za rat. Tako je i tumačeno, kako od strane onih, koji su ga uvodili, tako i od spoljnih sagovornika. U aktuelnom slučaju  sve se pretvorilo  u neuspješnu lakrdiju i situacija se, za nekoliko sati zasjedanja Parlamenta, transformisala iz tragične u farsičnu.

Karakter i običaji ukrajinske demokratije bi bili isključivo ukrajinsko pravo, ali, nažalost, u ovom slučaju se produbljuje i bez toga bezumno gubljenje granica i orjentira, koje je uopšte, sve više svojstveno savremenom svijetu. Međunarodna politika se pretvorila u “veliku igru” ne samo u ranijem značenju (lukava partija dovitljivih velemajstora), već u pubertetskom smislu - kao da je sve u šali, ali sasvim ozbiljno. Radi pravednosti treba naglasiti da se ovo nikako ne odnosi samo na Ukrajinu, već i na kudikamo moćnije i uticajnije igrače, koji griješe na istovjetan način. Avaj, ni Rusija tu nije izuzetak. Kod nas u javnosti je izobilje “stratega sa jastuka” za koje je rat  nešto kao zabavna vježba,a ne realnost žrtava i razaranja. Vrijeme je da se igre završe.