Tematski članci

Poštovani prijatelji!

Ambasada nastavlja sa inicijativom prevođenja analitičkih članaka aktuelne međunarodne tematike na srpski jezik. Zahvaljujemo Vam na komentarima i porukama koje ste nama uputuli preko naše Facebook stranice – oni su od velikog značaja za kvalitetniji odabir materijala.

Članak «Zatvaranje starog poglavlja» objavljen je 18. marta ove godine na sajtu časopisa «Rusija u međunarodnoj politici». Objavljujemo njegov prevod, pripremljen od strane Ambasade.

U slučaju korišćenja ovog materijala obavezan je link na stranicu Ambasade - montenegro.mid.ru

Zatvaranje starog poglavlja

Tačno prije pet godina, 18.marta 2014.godine Krim je zvanično ušao u sastav Ruske Federacije. Ovom istorijskom događaju prethodili su potresi u Kijevu, koji su zadali udarac dizajnu ukrajinske državnosti, koji se pojavio raspadom SSSR. Pobjeda Evromajdana značila je za Rusiju težak neuspjeh. Sva politika Moskve u odnosima sa Kijevom od 1992. godine bila je prekrižena. Rusija je računala na podršku Ukrajine u sovjetskim administrativnim granicama u zamjenu za ekonomsku saradnju (često na osnovi ne nacionalnih, već korporativnih interesa) i određen stepen geopolitičke lojalnosti (nestupanje u zapadne alijanse).

Računica je bila neopravdana. Nakon smjene režima u Kijevu pojavila se realna perspektiva da će se nova vlast uz aktivno sadejstvo zapadnih patrona potruditi što je moguće prije da prekine rusko vojno prisustvo. Bilo bi čudno očekivati, naprimjer, da radikalne, duhom antiruske političke snage, koje su svrgnule Viktora Janukoviča, će najednom riješiti da se pridržavaju dogovora, koji su potpisali, o produžetku baziranja Ruske Crnomorske flote u Sevastopolju do 2042. godine. Osim toga prvobitni dogovor je isticao 2017. godine i denonsiranje produžetka značilo bi da je ruskoj floti ostalo svega tri godine za traženje drugog mjesta za dislokaciju i odlazak.

S vojno-strategijske tačke gledišta pripajanje Krima je bilo neizbježno. Istorija ne predviđa alternativne scenarije, i mi ne znamo kako bi se stvari odvijale da nije došlo do „krimskog proljeća“.Ali nije bila isključena varijanta opšteg rata između država, naprimjer, u slučaju pokušaja podsticanja preseljavanja Crnomorske flote iz Krima, nakon isteka važenja dogovora 1997. godine. Njegove posljedice nije moguće predvidjeti, međutim, eskalacija, rizici i obuhvat učesnika bili bi mnogo puta veći, nego čak sve ono, što se desilo u vezi sa Donbasom.

Uz to inercija proširenja NATO-a na Istok, sudarila se sa tako odlučnim otporom, da je u osnovi zaustavljena (Crnu Goru i Makedoniju ne uračunavamo – od njihovog ulaska se praktično ništa ne mijenja). Da se tako nije dogodilo, porast zategnutsti na toj liniji između Rusije i Zapada bio bi bremenit još opasnijim frontalnim sukobom.

Ovo su, uostalom hipoteze u vezi sa onim, što se nije dogodilo. U međuvremenu međunarodne pravne i političke posljedice ulaska Krima u sastav Rusije, su konkretne. Glupo je negirati da je promjena statusa poluostrva stvorila dugoročan problem u odnosima Rusije, kao minimum, sa dijelom svijeta. Nema razloga da očekujemo da će pripajanje Krima Ruskoj Federaciji u doglednom periodu biti priznato od bilo koga od ozbiljnih svjetskih igrača. Isto tako se ne smije vjerovati neformalnim ubjeđivanjim zapadnih diplomata ili političara, da pitanje Donbasa treba sabijati i uopšte poći u susret Zapadu kada se radi o važnim pitanjima, a Krim su ko bajagi, već svi „progutali“ i  de-fakto ga neće osporavti. U uslovima pravnih verzija između Rusije i ostalih, krimsko pitanje  može biti potegnuto kao adut u svkom trenutku. Kolizija u Kerčenskom moreuzu očigledno je pokazala koliko je u takoj situaciji lako isprovocirati komprimiranje prilika i postići sljedeći talas disciplinovanih mjera protiv Rusije.

Na Zapadu je prihvaćeno da su događaji iz 2014. godine postali prelomni moment u istoriji takozvanog „liberalnog svjetskog poretka“. Tobože se Rusija naglo odnijela uprkos dogovaranjima, koja su u temeljima ovoga poretka, čime je prouzrokovala njegovu krizu. O tome od kada treba računati istoriju ovoga poretka, postoje nesaglasnosti. Zapad njegovu hronologiju vodi od kraja Drugog svjetskog rata, ignorišući, da je čitav svjetski poredak od 1940. do osamdesetih godina, bio izgrađen  na balansu dvopolne konfrontacije SAD i SSSR. I pravila, među kojima liberalnog postanka, su fiksirana u ovim okvirima. Nestankom Sovjetskog Saveza balans i okviri su takođe nestali, a pokušaji da se proširi liberalni dio svjetskog poretka u globalu su završeni sumnjama u njegovu vitalnost.

Žestoka reakcija Moskve prije pet godina označila je kraj zapadnjačke euforije u pogledu neponovljivosti  sopstvene ekspanzije  poslije „hladnog rata“. Euforiji, veoma bremenitoj, kako je prehodno rečeno. Ali događanja su upravo zatvaranje starog poglavlja , a ne početak novog. Ovo je izbjegavanje najgoreg, bez obzira na značajne izdatke. Povratak Krima, kako su se jedni nadali, a drugi se plašili, nije postao model za dalju politiku Moskve za „ponovno zauzimanje“ izgubljenog. Oponenti Rusije bi je sa zadovoljstvom spojili sa krimsko-ukrajinskim i sličnim sižeima, kako bi apstrahovali realne probleme, principijelne za budućnost zemlje. Takvi pokušaji se nastavljaju.

Ali proteklih pet godina je pokazalo:  bez obzira na važnot događaja u Ukrajini, oni ostaju na periferiji globalnog razvoja. U žiži su složeni procesi, koji se događaju u društvima širom svijeta, koji vode prema fundamentalnom progresu, uzimjući u obzir i geopolitiku. Rizici rastu. Ipak, posljedice raspada SSSR, uza svu njihovu nezdravost i dugotrajnost, ne određuju signal za budućnost. To ne znači da se njima ne treba baviti. Ali je značajno pravilno odrediti prioritete, stavljajući ih u ispravan kontekst.