Tematski članci

          Poslije državnog prevrata, 2014. godine, koji su otvoreno podržale SAD i niz zapadnih zemalja, Ukrajina sve dublje tone u bezdan političkog haosa, korupcije, bezakonja i razuzdanosti agresivnog nacionalizma.

          Posljednjih pet godina zemlju je zapljusnuo talas nasilja i zločina, izazvanih političkim i ideološkim motivima. U većini slučajeva za njih nema adekvatnog pravnog suda. Bez obzira na postojanje mnogobrojnih svjedoka-očevidaca i učesnika  događaja na majdanu 2014. godine, sve do sada nije izvršena objektivna istraga takozvanog  „predmeta snajpera“. U maju, te iste godine, čitav civilizovani svijet zgrozio se od krvoprolića, koje su u Odesi priredili ukrajinski nacionalisti-fašisti, a što je rezultiralo spaljivanjem nekoliko desetina ljudi, koji ništa nijesu bili krivi. Ovaj zločin sve do sada nije rasvijetljen, a naručioci okrutnih ubistava, među kojima eks-parlamentarci iz „Partije regiona“ O.Kalašnjikova, pisca O.Buzina, novinara P.Šeremeta, ostaju i dalje na slobodi.

          Uprkos svojim izjavama o privrženosti idealima demokratije, poštovanju ljudskih prava i sloboda, rukovodstvo Ukrajine je, u suštini, proglasilo lov na sve one, koji imaju različite poglede od oficioza. Protiv onih, koji se ne slažu sa politikom aktuelnog režima, pokreću se krivične istrage. Jednom od žrtava sa drugačijim mišljenjem postao je glavni urednik „RIA Novosti-Ukrajina“, K.Višinski, koji je stavljen iza rešetaka, zbog izmišljene krivice za “državnu izdaju“. Progonima i represijama podvrgnuta su i mnoga ukrajinska nezavisna sredstva masovnih informacija i novinari. Prema podacima Saveza novinara Ukrajine u 2018. godini je registrovano 235 slučajeva kršenja slobode govora, izvršeno je 86 napada na saradnike masovnih medija. Za posljednjih pet godina u Ukrajini je ubijeno 18 novinara, od čega su šest bili državljani Rusije.

          U žrvanj represivne mašine počeli su upadati i državljani Rusije, koje zadržavju u Ukrajini, a koje je Kijev morao da oslobodi u okviru razmjene po principu „sve za sve“ u skladu sa Minskim dogovorom. Naročito u decembru 2018. godine, pod veoma zagonetnim okolnostima u privremenom boravištu u naselju blizu Ljvova, poginuo je Rus V.A.Ivanov, koji je još 2017. godine bio uvršten u spisak za razmjenu, ali u posljednjem trenutku ukrajinska strana je otkazala da ga preda predstavnicima Donjecka.

          Skandalozni ukrajinski sajt „Mirotvorac“ nastavlja svoj rad, u kome su do sada sakupljeni podaci za više od 120 hiljada ljudi koji se ne slažu sa politikom Kijeva.

          Postali su regularni napadi na borce za ljudska prava i društvene poslenike. Prema podacima „Amnesty International“ i „Human Rights Watch“ u 2018. godini je bilo registrovano više od pedeset prekršaja protiv građanskih aktivista. Pod prijetnjom krivične istrage i žestokih obračuna, zemlju su napustili mnogi opozicioni političari, biznismeni, novinari, poltikolozi, društveni aktivisti.

          Kijev svjesno nastavlja da širi podjelu društva na etničkoj i ideološkoj osnovi. Ratoborni šovinizam i ksenofobija uzdignuti su na nivo službene politike. Na državnom nivou se proslavljaju pomagači nacista, kolaboracionisti i teroristi – S.Bandera, R.Šuhevič, J.Konovalec, A.Meljnik i t.d.  Širom zemlje se održavaju defilei profašističkih grupacija „S14“, „Nacionalni korpus“ „Bijeli čekić“ i dr., ohrabrivani kijevskim vlastima. U Zapadnoj Ukrajini otvoreno funkcionišu ljetnji lageri u kojima djecu vaspitavaju u duhu rasizma, gdje ih uče kako treba uništavati „neprijatelje ukrajinske države“.

         Shodno godišnjem izvještaju Ministarstva Izraela za poslove dijaspore, Ukrajina je postala nesporni lider u manifestacijama antisemitizma i netrprljivosti u odnosu na lica jevrejskog porijekla. U tom pogledu je veoma simptomatično, što uporedo sa SAD, ona ostaje skoro jedina zemlja, koja sistematski glasa protiv rezolucije Generalne Skupštine Organizacije Ujedinjenih Nacija A/RES/73/157, koja se svake godine usvaja na inicijativu Rusije, a cilj joj je „Borba protiv heroizacije nacizma, neonacizma i drugih vidova prakse, koje potpomažu širenje savremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i sa njima povezane netrpeljivosti“.

          Bez presedana je situacija sa diskriminacijom prava i sloboda  nacionalnih manjina. Po novom zakonu „O obrazovanju“, njihovi predstavnici su praktično lišeni mogućnosti sticanja obrazovanja na maternjem jeziku.

          Punom mjerom se širi totalna ukrajinizacija svih sfera života u zemlji u kojoj većina stanovništva se služi ruskim jezikom u komunikaciji ili ga smatra maternjim. Državni parlament se priprema da usvoji zakon „o obezbjeđenju upotrebe ukrajinskog jezika kao „državnog“, u poređenju sa kojim ruski jezik će faktički biti zabrnjen. Već sada u nizu regiona Zapadne Ukrajine za razgovore na ruskom jeziku na javnim mjestima, moguće je zaslužiti kaznu. Ovo smatramo kao otvorenu diskriminaciju u lingvističkom pogledu. Međutim, i ovoga puta Evropa je u potpunosti ignorisala toliko nedopustivo kršenje ljudskih prava.

          Na isti način evropski partneri ostaju po strani u odnosu na kršenje vjeroispovijesti od strane Kijeva, izbora konfesije i svetotajstva vjere. Ne obazirući se na Ustav, ukrajinske vlasti su se grubo miješale u crkveni život zemlje. Oformivši tzv.  „Pravoslavnu crkvu Ukrajine“, oni su produbili razdor u lokalnom pravoslavlju, a same Ukrajince su podijelili na „svoje“ i „tuđe“. Dato je „zeleno svjetlo“ nasilnom preraspodjelu crkvenog vlasništva i likvidaciji kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve. Njenim sveštenicima se otvoreno prijeti fizičkim obračunima. Tako poslanik Parlamenta i savjetnik predsjednika Ukrajine, vatreni nacionalista D.Jaroš, javno je podstrekavao na „lov na moskovske popove“, bogohulno primjećuje da će se oni uništavati ljubavlju, budući da su Ukrajinci po prirodi „milostivi“. Slične provokacione izjave su bremenite najtežim posljedicama sve do otpočinjanja krvavog religioznog rata.

          Sve ovo se događa na fonu tinjajućeg oružanog konflikta u Donbasu. Kijev je u svakom trenutku spreman da ga raspali sa novom snagom, kako bi, ne uračunavajući nikakve žrtve, pokušao da region vrati pod svoju kontrolu. Prema podacima Organizacije Ujedinjenih Nacija, od početka ratnih dejstava, u aprilu 2014. godine, broj poginulih je premašio dvanaest hiljada ljudi, stotine ljudi se smatraju nestalim bez traga, a stotine hiljada su postali prinudno izbjeglice. Pri tome ukrajinske vlasti  nastavljaju uvedenu trgovinsko-ekonomsku, energetsku i saobraćajnu blokadu jugo-istoka, koja i bez toga produbljuje složenu humanitarnu stvarnost.

          Pravni nihilizam i bezakonje, koji caruju u Ukrajini, ne nailaze na adekvatnu reakciju od strane zapadnih partnera, što samo ohrabruje  kijevske vlasti na nove antidemokratske korake, kršenje moralnih normi i civilizovanog ponašanja. Ne stideći se nikoga, Kijev nastavlja da se bavi izopačenom praksom  segregacije sopstvenih građana, odričući se onih, koji su morali da otputuju u Rusiju na zaradu. Zbog kapricioznosti vlasti milioni Ukrajinaca, koji se nalaze u našoj zemlji, istovremeno su lišeni ustavnog prava da glasaju na izborima za predsjednika Ukrajine u njenim diplomatskim predstavništvima na teritoriji Ruske Federacije.

          Isto tako neučtivo ukrajinske vlasti interpretiraju sopstvene međunarodne obaveze u OEBS-u, zabranjujući ruskim posmatračima  u sastavu misije monitoringa (ODIHR) da učestvuju u nadgledanju elektoralnih procesa na teritoriji Ukrajine.

          Sa svoje strane Rusija potvrđuje svoju spremnost da obezbijedi sve neophodne uslove za organizovanje bezbjednog i otvorenog izražavanja volje Ukrajincima, koji se nalaze u našoj zemlji, u skladu sa opšteprihvaćenim demokratskim standardima i normama međunarodnog prava. Pozivamo profilne strukture OEBS-a da učestvuju u monitoringu u toku glasanja na izborima za predsjednika Ukrajine, na izbornim mjestima na teritoriji Rusije, ukoliko ih ukrajinska strana bude otvorila.

          Pozivamo opet UN,OEBS, Savjet Evrope da daju principijelnu ocjenu u vezi sa svim što se događa u Ukrajini, da pozovu njeno rukovodstvo da se vrati na kolosjek prava i da neizostavno poštuju preuzete na sebe međunarodne obaveze. Posljedice odbijanja Kijeva od ovih normi mogu se ispostaviti nepovratnim kako za Ukrajinu, tako i za Evropu u cjelini.